Da ga jebeš, budala ostaje budala...
Već sam nekoliko puta na ovim stranicama dijelila razočaranje nekim ljudima. Većinu sam krvopija uspješno izbacila iz svog života, ili, ukoliko to nije baš nikako bilo moguće, skresala doticaje s istima na minimum. No postoji ta vražja stvar koja me generalno jebe, a to je sažaljenje, pa su neki šišmiši ipak opstali.
Šišmiš, predmet promatranja - ženska osoba, 38, majka dvoje djece, u procesu razvoda braka.
Većinu vremena super simpatična, šušnuta, al povremeno joj se zalomi da ode kvragu.
Neki dan podijelim s njom neku zapravo prilično komičnu anegdotu o nesporazumu sa Z, i malo pričamo o njemu, da bi ova prokomentirala da ona misli da on nije za mene, da bi meni trebao netko takav i takav (kakvih sam imala i od kakvih mi se želudac okretao nakon tjedan dana), da se ja ionako samo žalim na njega, a nikad ne kažem ništa lijepo (op.a. možda je samo stvar u meni i mojim prijateljicama, nekako nam je pod normalno koji put prokomentirati neke probleme ili konflikte u našim vezama, čisto da uvjerimo same sebe da nismo baš skroz lude i kraljice drame kako nas naši mužjaci znaju nazivati, već da su neke naše reakcije sasvim normalne. barem sa ženske strane gledano). Mi ne štimamo, ona to odmah vidi. I mene, kozu, to bacilo u depresiju, dok nisam nekako krenula s razmišljanjem o istoj.
Ista je došla do pred kraj studija socijalnog rada, koji je ostavila zbog trudnoće i udaje, te vjeruje da savršeno kuži ljude, da ih zna procijeniti sam tak, iako joj se već u x navrata dogodilo da se posrala sama sebi u usta uslijed krive procjene.
Sjetila sam se kad sam ju tek upoznala, Z je taman otišao u Tursku, a ova mi je laprdala kako bih trebala prekinuti, jer ne vrijedi patiti za nešto kaj ionak ne bu izdržalo. Pokušala sam joj objasniti da ovo zbilja vrijedi, da ta veza nije bezveze, i koješta, no jedino što je ona ponavljala bilo je da ja to sad govorim, a da ću za par godina lupati glavom o zid jer su svi muškarci isti i da će to otići kvragu. (to mi kaže osoba koja je nakon mjesec dana veze zatrudnjela, udala se, i čiji brak od samog početka nije funkcionirao). I tu priču ponavljala i ponavljala i ponavljala unatoč činjenici da sam joj uporno rušila tu mutavu teoriju.
Sad je, kao što rekoh, u fazi razvoda, te je preko iskrice našla nekog lika s kojim se nađe cca svaki drugi vikend na večeri i jebačini, da prostite. Sad je njoj lijepo, prekrasno, oni se divno slažu (neš ti, i ja bih se sjajno slagala s nekim koga viđam svake prijestupne i koji me nakon 3 godine pauziranja od seksa jebe do besvijesti) i čini se da je doživjela amneziju (čini se da nisu svi muški isti više, ili u ovom slučaju pak iznimka potvrđuje pravilo?). I ta "veza", gdje joj je lik prvo skidao zvijezde s neba, pa našao drugu koku preko iskrice, pa kad je to propalo, ipak se vratio na ovo,e pa ta veza vrijedi.
Zaključak - dok sam tužna, nitko nema pravo biti sretan, a kad sam sretna, opet samo ja smijem biti sretna. I mene komentari takve osobe bacaju u bed...
Pa se eto, smijem sama sebi zbog vlastite gluposti... :)
Post je objavljen 26.09.2011. u 21:37 sati.