Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/debelaituzna

Marketing

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti." e

Nekoć davno, nisam voljela nedjelje.
I sad protrnem kad se sjetim tjeskobe koja bi se, poput teškog oblaka, nadvila nad mene. Izlazaka iz stana samo da bih nabavila još hrane koja će završiti u wc školjci, još cigareta čiji će dim zamagliti dnevni boravak i prikriti malu, drhtavu pojavu sklupčanu u kutu kauča. Omote od čokolada. Poluprazne kutije tableta. Suze koje su odavno presušile. Samo konstantna, tupa bol.
Nekoć davno, nisam voljela nedjelje jer sam izgubila Njega.
I svi su govorili ne budi smiješna, proći će. Boljet će, ali prestat će. I svaki sam dan navlačila masku, nabacila lažan osmijeh i odmahivala rukom. Bila sam stalni gost najboljih tuluma u gradu, dolazila bih prva, odlazila zadnja i plesala, plesala, plesala...Omamljena alkoholom i utješena zagrljajem najzgodnijeg prisutnog dečka, tamo na onom antiknom kauču nečije bake u centru grada, uspješno bih popunjavala prazninu koja me razdirala iznutra, svaki put kad bih ostala sama.
I zato, nekoć davno, nisam voljela nedjelje.
Jer kad bi se ugasila svjetla pozornice, a svjetla grada zamijenio izlazak sunca, ona je i dalje bila tu. Širila se postupno, korak po korak, kao dobro uvježbani lopov, sve dok ne bi preplavila zadnji atom moga tijela.
I svaka je bila gora od prethodne, ta prokleta nedjelja.
Ali, život piše romane. I on se vratio. On, ali neki novi, drukčiji, bolji. Vratila sam mu se u onom trenutku kad sam shvatila da me doručak u krevetu, kavica pod ružicama i sanjarenje o boljoj buducnosti u kući najzgodnijeg dečka u gradu ne ispunjavaju apsolutno ničim. Iako je naša slika bila gotovo idilična, ja u bijeloj spavaćici, još polusnena i bosa, on i njegov savršen osmijeh i pozadina talijanskog milijunaša na tv-u( jer on ponvlja talijanski), to nije bila slika koja me ostavila bez daha.
I evo me, godinu dana poslije.
Na kauču, u čijem sam se kutu tako često znala sklupčati i plakati dok jednostavno ne presušim, leži on. Odmara poslije kaloričnog ručka kojeg sam skuhala samo za njega. Glavni začin-ljubav, puno ljubavi. Povraćanje nakon jela-nepoznanica. Biti će uskoro godina dana da dijelimo apsolutno sve. Od šalice za kavu, do najintimnijih pojedinosti. Godina dana da živimo zajedno.
Od prve noći koju sam provela s njim, jedno sam znala-to je čovjek za kojeg ću se udati.
I kad smo prekinuli, ništa mi nije bilo jasno-jer to je čovjek za kojeg ću se udati.
A kad smo pokupili krhotine i krenuli ponovo...sve je sjelo na svoje mjesto. Jednostavno, glatko i savršeno-kao dvije polovice koje jedna drugoj pripadaju.
Stanje na vagi-nepoznato.
Ne važem se više svaki dan. Zapravo, ne važem se uopće. Ako me pamćenje dobro služi, 53 kg. 53 kg. čiste sreće. Znači li to da sam napokon ozdravila ili da zapravo nikad ni nisam bila bolesna?
Prijateljstva. Netko je jednom rekao da partneri dođu i prođu, a prijatelji ostaju zauvijek. Zašto me taj netko nije upozorio da i prijatelji odlaze, ponekad brže i češće nego partneri? Zašto mi nije šapnuo da je ožiljak koji ti zada prijatelj trajan? I da boli više nego nedjelje koje su me, nekoć davno, paralizirale?
Nema veze.
Danas volim nedjelje.
"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."


Post je objavljen 25.09.2011. u 16:15 sati.