Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/aparatczyk

Marketing

It's the end of a band as we know it (and I feel fine)

Cuyahoga! Ta pjesma grupe REM vrtila mi se jučer cijeli dan u glavi. A nekako sam ovih dana vrtio njihov album Around the sun u autu. Tako je pukla vijest da se nakon 31 godine zajedničkog rada REM razilaze.
Nikakva tragedija, ništa strašno. Bendovi jednostavno imaju neki svoj rok trajanja, neki svoj bandwith koji ispucaš i to je to. Vrlina velikih autora je znati kada dolazi taj kraj, kada treba stati sa stvaranjem jer više nemaš što reči i mogao bi doživiti inflaciju samoga sebe (kako je to sjajno napravio J.D. Salinger). Za raspad REM mogu reči: bilo je i vrijeme, možda su to trebali napraviti i ranije, možda nakon albuma Around the sun koji i nije bio baš nešto. Ne osjećam žalost zbog njihova razlaza, bendovi se razilaze kada se trebaju raspasti. Iza njih ostaju njihova djela. Stvorili su zaista čudo i neupitno bili jedan od najboljih rock bendova u povijesti glazbe.
A pratim tu njihovu povijest stvarno dugo, oni su na sceni od 1980., znači preko trideset godina, a ja ih slušam barem 22., od 1989. i njihova albuma Green, i velikih hitova Orange Crush, Stand i Pop song '89. Na nekom od ranih satelitskih programa vidio sam spot za Orange Crush, i onako, malo me lupilo i šokiralo. Kakav je to zvuk? O čemu ovi ljudi pjevaju? Bilo je to doba njihova rasta slave, i definitivnog prelaska iz college radio scene u status superstarova. Status superzvijezda koji su prihvatili bez previše drame, ali su si ipak ostavili neku marginu osobnosti.
U godinama koje su slijedile, formacijskim srednjoškolskim godinama, sam se najviše zbližio s njihovom muzikom. Bila je jesen 1991. Vijesti sa ratišta, rođaci i prijatelji pod direktnim udarom, uzbune i podrumi neizvjesnost. Bilo je to nesretno vrijeme za bilo što, a posebice za biti šesnaestogodišnji srednjoškolac. Sve što smo tada željeli je živjeti kao sav normalan svijet, a nismo mogli jer se neka ekipa odlučila igrati velikosrpstva. Sjećam se u tom dobu neizvjesnosti u mom Sanyo walkmanu, na repeatu (kojeg nije bilo) se vrtio album Out of time. Taj album je za mene imao snagu utjehe, u ta teška vremena.... I danas me te pjesme s Out of time nekako smire... U tim čudnim danima REM su definitivno postali dio mog života. Bio je to stvarno odličan album bez ikakve slabe strane, emotivan ali i ispunjen ljepotom života. Near wild heaven, Low, Half a world away, kakve pjesme, a tek mistični spot Tarsema Singha za Losing my religion.
Njihov vjerovatno najbolji album Automatic for the people zatekao me kao maturanta, u tom čudnom životnom razdoblju kada morate prvi puta donjeti neke odluke o tome kako bi vaš život trebao izgledati u godinama koje dolaze, i općenito što bi trebali raditi dalje u životu. Onda (kao ja) upišete pravo kako bi za pet šest godina prolongirali odluku o tome što ćete raditi u životu. Kada konačno završite, onda vam nije više ni do čega, a kamoli do donošenja nekih odluka, samo se bacate u život, koji vas nosi kao svjetina Michaela Stipea u spotu za Drive. Automatic for the people bio je veličanstven album, dinamičan i melankoličan u isto vrijeme, slika jednog vrhunca kreativnosti. Nekako, vrlo intiman i introspektivan album, barem mi se se tako činilo po rasporedu pjesama Everybody hurts, Nightswimming ili Find the river, a i meni najdraže Sidewinder sleeps tonite. Nakon toga je uslijedila kreativna pauza za REM i prelaz prema žešćem i sirovijem zvuku. Znam da mnogi ne vole njihove albume Monster i New adventures in Hi-Fi, ali meni se dopalo to koketiranje s eksperimentalizmom, pa i po cijenu gubitka nekog dijela publike. Pamtim da mi je prijatelj ničim izazvan iz Amerike poslao poštom kazetu Monster. Bio je to jedan drugačiji, žešči zvuk, više rockerski. Uspio eksperiment, reklo bi se. Našli smo se u kasnim devedestima i glazeni je svijet općenito u kreativnoj krizi, kao da sve nekako staje u očekivanju novog tisućljeća. REM su ostali bez bubnjara Billa Berrya, a njihovi albumi nekako su se počeli razvodnjavati. Reveal mi nije baš sjeo, osim sjajnog autoironičnog hita "Immitation of life", koji evocira jednu klasičnu hollywoodsku melodramu. Dok sam netom po završetku faksa radio na štandu neke udruge u pothodniku, čuo sam tu stvar valjda milion puta, jer se na razglasu stalno vrtio CD sa istim stvarima.
Up mi je bio zabavan, imao je puno dobrih trenutaka, iako se radi o razmjerno čudnom albumu. Osobito stvar Lotus, što im je to trebalo? Around the sun je možda trebao biti zadnji album. Accelerate nisam ni preslušao, ali ipak bih volio čuti Collapse into now.
I konačno, u siječnju 2005. imali smo čast i zadovoljstvo vidjeti ih uživo u ledenoj dvorani Doma sportova. I bio je to jedan od najboljih koncerata koje ta dvorana pamti, barem meni se tako činilo. Odsvirali su presjek karijere, putujući daleko u prošlost prvih albuma Murmur i Fables of reconstruction, svirajući čak i davnašnju pjesmu Permanent vacation. Evolucija njihovog zvuka se mogla jasno pratiti kroz albume, od sirovog, bazičnog rocka na ranim albumima (pjesme Boxcars, So.Central rain ili hit Radio free Europe) pa do zvučnih bravura u razvijenoj fazi karijere. I opet, to je jedan te isti, vrlo prepoznatljiv bend, makar različit u svakoj svojoj inkarnaciji.
Mogao bih ovdje kenjariti još stotine rečenica, ali bolje da ovu priču privedem kraju. Što reči za kraj. Kraj epohe. Kraj svijeta kakvog znamo (and I feel fine). Velika rock and roll priča iz Athensa, Georgia koja iza sebe ostavlja 15 albuma. Tko zna što će sada raditi Michael Stipe, jedan od najvećih frontmana ikada, s neponovljivim i jedinstvenim glasom. Nadam se da će Peter Buck nastaviti s Scottom McCaughyem i Steveom Wynnom stvarati glazbu o baseballu. Mike Mills je dobar basist, ali je i odličan vokal, nadam se da će to imati na umu pri nastavku karijere.
I na kraju ostaje samo zahvalnost za 22 godine života uz glazbu REM. Zadao sam si zadatak u kojem ću sigurno pogriješiti, napisati 12 njihovih najdražih stvari. A mogao bi ih nabrojati barem 30 omiljenih. Od onih koji će čitati ovaj post bih u komentarima volio vidjeti njihove liste.
Ajmo pokušati, bez nekog reda i poretka, koje mi sad padaju na pamet:

Near wild heaven
Perfect circle
The one I love
Sidewinder sleeps tonite
Leaving New York
Cuyahoga
Find the river
Immitation of life
Great beyond
Talk about the passion
At my most beautiful
You are everything

Naravno, već mi pada na pamet što sam izostavio.
I naravno, za kraj si kao i uvijek pustiti It's the end of the world as we know it, i kao što ta pjesma kaže, osjećati se dobro zbog toga.

Post je objavljen 22.09.2011. u 23:00 sati.