Jesen... Jesen je uz zimu moje najdraže godišnje doba. Zima od malena.
No kada sam prvi put osjetio slatke čari ljubavi bila je jesen. Ljubav je otvorila moje oči. vidio sam novi svijet, vidio sam nove ljepote. U svijetu koji je uvijek bio oko mene. Pitao sam s kako to da nikada nisam to prije učio. Ali tad je ljubav prvi puta dotakla moje srce. To je bio jedini odgovor. LJUBAV! jedini a tako veličanstven, divan odgovor. ako ikada budeš čitala ovo, znat ćeš da je za tebe. Hvala ti. Ti si bila moj put koji me odveo od sigurne propasti u divnu vezu o kakvoj netko tada naših godina nije mogao ni sanjati. Te godine su prošle brzo i znam da sada imam priliku promijeniti ih, nikada ne bi. Te jeseni, prvi put sam rekao volim te, prvi put sam napisao ljubavno pismo. Prvi put sam osjeti da nisam sam. I hvala ti, svaka cura koja je uživala moju ljubav poslije trebala bi ti zahvaliti. Jer ti si jedina iz crnog, negativnog i vječno depresivnog mene izvukla ono lijepo. Jesen i ti ste tada bile moje dvije ljepotice, moje ljubavi.
Godine su prošle, nisu me štedjele. Izgubio sam sebe i prepustio se alkoholu. moje pjesme nisu više ljubavne. Moji dani nisu više ispunjeni. A u duši ostao sam isti. Onaj koji je uvijek znao curi izmamiti suze radosnice. Onaj koji je htio svojim bićem popuniti svaku prazninu u osobi koju voli. Ostao sam isti, samo slomljen. Gledao jeseni kako prolaze. moje suze kao mrtvo lišće. I tako šećem ulicama svoga starog grada. Sjećanja u glavi. Slatke laži. Osmijesi, suze, svađanja, poljupci... Pogledam u svoju ruku.. Pogledam pored sebe. Hodamo samo ja i samoća... Zar nakon svega, pored mene nije nitko?
Rukama obrišem suze, pogledam svoj odraz u izlogu. Oko mene ludi jesen, kao da me želi razveseliti. Lišće pleše i kosa s njime. No u srcu samoća kada udari, naviru suze. Bojim se, ne želim i ovu noć provesti sam. Samoća je uz mene, tuga i bol.
I moj život poput jedine svijeće na starome groblju. svijetli i ističe se u tami. Ali u toj svoj samoći, radije bih se ugasio i pridružio tami.
Pišem pjesme, pognute glave dok šećem gradom pišem ih u mislima, spajam stihove, emocije i sjećanja. Koliko je prošlo od kada sam doista neizmjerno volio ? I od kada sam bio toliko voljen?
koliko još mora proći... Da jedna jesen opet dobije u mojim očima čar romantike i ljubavi. Da gledam u oči koje volim i da one vole mene. Koliko još mora proći... Da netko ubije moju samoću. Koliko još... Hoću li provesti mjesece, godine sam? s svojim pjesmama izgubljen i zaboravljen?
I kada bih mogao vratiti vrijeme da promijenim svoj život, malo bih promijenio.
Volio sam doista. I na kraju, možda i nisam vidio kada sam trebao da će doći do ovoga.
Sve što sam želio je graditi vezu u ljubavi. Imati nekoga da samnom podijeli tugu i sreću. Lijepu jesensku večer, netko da bude moj anđeo.
Sve što želim je...
Osjetiti usne pune ljubavi, opet. Osjetiti da srce gori i da ruke grle, s ljubavlju.
Sve bih dao, i život i dušu da dobijem zadnju priliku. Dokazati koliko je ljubav predivna. I dokazati da nisam kao svi, da želim i mogu zauvijek voljeti...
Hoću li svoju priliku dobiti ili u samoći na kraju umrijeti?
Post je objavljen 20.09.2011. u 17:18 sati.