Dnevna potonuća burzovnih indeksa, bankroti ulagača i banaka, državne intervencije u bankovni sustav, prijetnja globalnom krizom, opća nesigurnost i panika, vijesti su koje grade intelektualno ozračje svijeta ovih dana.Kod toga pozornost je koncentrirana na financijski sustav svijeta i upravo na tom području pokušavaju se pronaći rješenja. Objašnjenje koje se općenito nudi polazi od zaključka, kako krivce treba tražiti u ponašanju američkih ulagača i bankara, koji su zajedno pretjerano multiplicirali novac nudeći ga sumnjivim korisnicima. Međutim, nitko ne pita, zbog čega su vrhunski američki financijeri preuzimali tako visoke rizike? Kada se analizira sustav financiranja SAD-a u proteklih petnaestak godina, onda je uočljiv njegov temeljni motivacijski mehanizam – niska kamatna stopa (cijena kapitala) s jedne strane, i visoki rast cijena nekretnina, s druge strane. Poremećeno ravnovjesje u tim odnosima nije međutim posljedica slučajnosti ili pak širokih špekulacija, već je ono duboka zakonitost proizašla iz promjena globalnih, gospodarskih i političkih, odnosa u posljednjem desetljeću. O čemu se ovdje radi? Gospodarstvo SAD-a u proteklih je dvadesetak godina od neto izvoznika kapitala postalo neto uvoznik, što znači, kako se radi o gospodarstvu koje funkcionira na inozemnom dugu. Dug gospodarske velesile svijeta dosegao je 10 bilijuna dolara, što predstavlja 83% njenog bruto domaćeg proizvoda, također u istom su tom razdoblju silna ulaganja u SAD bila koncentrirana u uslužnom sektoru uključujući nekretnine, dok su ulaganja u proizvodni sektor bila orjentirana na Dalekoistične zemlje, poglavito Kinu. Na taj način proizvodnja je pobjegla iz zemlje, a SAD su deficit platne bilance uspostavile kao strukturni, dakle dugoročni problem. Dalekoistočne zemlje u međuvremenu su gospodarski ojačale i dosegle visoku uvoznu dinamiku, njihov pak potražnja prema sirovinama podigla je, nakon dvadeset godina, stagnantnu cijenu sirovina, što je rezultiralo inflacijom i značajno utjecalo na gubljenje vrijednosti dolara budući da su im cijene računate u dolarima. Pad vrijednosti dolara povećao je cijenu kapitala i troškove života u SAD-u, što je izazvalo krizu insolventnosti i dovelo do burzovne krize najprije u SAD-u, a onda posvuda po svijetu. Istodobno pad vrijednosti dolara uzrokovao je promjenu deviznih pričuva Dalekoistočnih zemalja prema euru, što je dodatno oslabilo dolar (bijeg od dolara). Odnos cijena dolara i nafte otkrio je i dodatno njegovu slabost (precijenjenost). Rječju, u središtu krize otvorila se drama dolara. Gubici uzrokovani dolarom, razbili su svjetski financijski lanac na najosjetljivijem mjestu, na američkom tržištu nekretnina, i prelili se zakonom spojenih posuda na cijeli svije financija. Događaji i njihova analitika govore kako postoji skrivena pozadina krize koja ukazuje na promjenjene odnose moći između Euroatlanskih i Dalekoistočnih integracija. Također, to govori kako su potrebne dubinske promjene u samoj ekonomskoj ideji svijeta, od nekontroliranog (liberalno) prema kontroliranom (regulatornom) tržištu. Razumljivo u okviru se tih pitanja otvara i problem svjetske valute, odnosno novog monetarnog mehanizma. Sve to ima visoku cijenu u vremenu, što znači da o brzini rješavanja nastalih disproporcija i nepodudarnosti zavise i dubina i intenzitet krize.
Post je objavljen 11.09.2011. u 16:07 sati.