Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Njoj su njeni u nje

Ona je bila teška žena koje su se na momente i vlastita djeca užasavala. Ponekad je ipak imala i dobrih bljeskova. Kratko su trajali, taman koliko je trebalo da čovjek pomisli "Eh, šteta što stalno nije ovakva, draga...".

Već u sljedećem trenutku, pretvarala se opet u zlu vješticu. Tada smo se odmicali od nje. Sa sigurne udaljenosti smo se pravili da uživamo u obiteljskom okupljanju, a pogotovo u brdu raznovrsne hrane koju bi ona za takva okupljanja pripremila.

Cijeloga života ta je žena svojom agresivnom energijom mrvila svakoga tko bi joj se našao na putu, ili one koji nisu uspijevali uhvatiti korak s njom takvom, galopirajućom.

Navikla da je doživljavam isključivo kao napast s kojom treba biti formalno ljubazan ali i preventivno distanciran, nisam nikada ni pokušala proniknuti iza te fasade. Na kraju krajeva, nisam joj bila ništa u rodu, bila sam samo čest gost na njihovim proslavama jer me kao nekoga tko je sam ljudi često usvoje preko praznika. Pozive prihvaćam, volim se ogrijati na toplini tuđih božićnih drvaca. Mada, ni ostanak kod kuće, u mojoj samoći, više mi ne predstavlja tragediju.

Uhvati me, doduše, lagana sjeta negdje oko ponoći, ono kada se svi ljube i čestitaju, ali to brzo prođe. Nekada su me lomile oluje usamljenosti, sada su to samo škakljajući lahori čežnje za nečim čega se više i ne sjećam.

U svakom slučaju, taj božićni ručak sam opet bila s njima, i s njom. Već tradicionalno vladao je onaj ugodni blagdanski šušur, sa previše hrane u nama i pred nama, djecom koja rumena trče i vrište po dnevnom boravku, i omamljujućim zamorom u venama i mozgu.

Nahranjeni, napijeni, pomalo tupi, žamorili smo međusobno, komentirali hranu, situaciju u zemlji i svijetu i snježni zrak bez snijega kao i svake godine u to doba.

Pomalo me hvatala dosada i potreba da se povučem u svoj mir.

A onda sam je ugledala. Imala je telefonski poziv. Klimala je glavom strpljivo slušajući izvješće o božićnom meniju s druge strane. O bože, pomislila sam. Sad kad ona krene. Morat ću odslušati njenu hvalu o tome što je sve i na koji način skuhala, ispekla, ispržila, izdinstala, jer naravno, takav je ona tip, hvalisavi. "Ja, pa Ja" tip.

Otvorila je usta, a ja sam zatvorila oči.

"A meni su moji u mene!"

Otvorila sam oči, sigurna da to nije ona izgovorila.

"Jesu, jesu, svi su mi ovdje, svi!!"


Buljila sam u tu ženu koje smo se svi skoro pa bojali. Možda sam je tada prvi put otkad sam je poznavala, a to je više od dvadeset godina, zaista dobro pogledala. Zavaljena u stolici, s telefonom čvrsto priljubljenim uz uho, sjedila je skoro pa starica. Žilava, energična, galopirajuća, ali ipak - starica. Oštroga jezika, brzog uma, pragmatične, ohole i ambiciozne naravi. Cijeloga života stvarala je i namicala i opet stvarala i namicala i grabila, a u šezdeset i nekoj, sve s čim se pohvalila prijateljici na telefon, bilo je

"Meni su moji u mene".


Preplavila me neočekivana nježnost prema njoj. Baš u toj nespretnoj, smiješnoj rečeničnoj konstrukciji svjetlucalo je, poput balona na božićnom drvcu, sve što nam uistinu treba i bez čega sve što smo, na ovaj ili onaj način ikada stekli i postigli, ne vrijedi ni pišljiva boba.

Pri kraju života, pomislih, eto što je jedino važno. Da su nam naši u nas.

"Meni su moji u mene".

Nikada nisam čula sretniju rečenicu. Prišla sam joj i zagrlila je. Znam da sam joj i ja na tim ručkovima i večerama bila njena, iako to u stvari nisam bila.

Pogledala me, pomalo zbunjena. U očima tog starog vražićka iskrila je ljubav.

Već sljedeći trenutak kao neka mrgudna maćeha nasred dnevnog boravka vikala je na neko dijete što joj prlja namještaj.

Ja sam se, ovaj put, samo smješkala.

"Provaljena si, stara", govorila sam joj u sebi. Briga tebe za namještaj. Tebi je važno da su ti tvoji, eto, u tebe. Ti si, vještice, sretna što imaš nekoga da ti prlja namještaj...



Post je objavljen 09.09.2011. u 19:09 sati.