Karijera? Ne, hvala.
Samo si je vi lijepo uzmite koji je želite. Mene, hvala na pitanju, stvarno ne zanima.
Kada sam mlada i nadobudna prije x godina završila fakultet i zaposlila se u velikoj dobrostojećoj korporaciji, zamišljala sam kako bi bilo lijepo nakon što kroz nekoliko godina dokažem da znam, hoću i mogu, počnem lagano napredovati u karijeri. Neka niža direktorska pozicija, x godina kasnije stepenica više i tako malo po malo. Poslovna putovanja, bitni sastanci... heh, baš sam pušila priču. Iako, u svoju obranu mogu reći da sam vrlo brzo spoznala kakva je istina i kako stvari u korporacijama funkcioniraju.
Ako ste na dnu (uključujući tu i cijeli sloj VSS-a bez „funkcija“ i „pozicija“) vi ste robovi. Rintate. Svakoga dana rintate sve više jer se obim poslova povećava, a broj zaposlenih smanjuje. Nitko vas ništa ne pita, nikoga ne zanima što mislite. „Šuti i radi, nisi ti ovdje da misliš.“ Plaća vam naravno ne prati povećanje posla. Ista je godinama, bez obzira na inflaciju, te zapravo svake godine zarađujete sve manje i manje, a radite više i više. Ako se slučajno usudite tražiti povišicu odgovor je: „budite sretni da imate posao i da vam se plaća ne smanjuje (iako se de facto smanjuje samim time što ne raste), znate koliko ih ima na burzi koji bi bili sretni da mogu raditi za manje nego što vi dobivate.“
Ako ipak imate tu sreću da ste providnošću ili ludom srećom izabrali takvo zvanje da ipak niste toliko zamjenjivi (barem ne za tako nisku plaću), ili već radite toliko posla da bi za zamjenu trebalo uzeti 2 ili čak 3 nova čovjeka, ili vam tržišne prilike idu na ruku jer relativno lako možete naći bolje plaćen posao, onda ćete možda ipak dobiti povišicu. Naravno, to ne ide glatko. Nitko ne dobije povišicu kao nagradu za učinjeno, ne ne. Povišicu trebate tražiti, više puta, godinama, svaki put prolazeći kroz neugodne razgovore s nadređenima. Ponekad pomaže tek gotovo riješen odlazak iz korporacije. Čovjek se ne smije osjećati nagrađen povišicom. A ne, onda bi se možda umislio. Davanjem povišice radnika treba poniziti, nabiti mu na nos da je zapravo nije zaslužio ali milost onih gore je ipak velika pa će izaći u suret, „to je više stimulacija“, „zapravo ste nas ucijenili“, „od sada očekujemo da zadatke obavljate s osmjehom i poletom“ (kao da ste do sada samo kopali nos i čitali novine), „znate da ćete sada (još) više zadataka dobivati“, to se podrazumijeva, bla bla bla... Stvarno treba imati debelu kožu da se proguta sva ta hrpa sranja koja izbace pred vas. Ali proguta se, ipak živimo od plaće a ne od riječi, lijepih ili manje lijepih.
Niži menagement, e to je tek je... pozicija. Plaća je veća, možda je tu i službeni auto, laptop, ali očekuje se da ste na raspolaganju korporaciji 24 sata dnevno, 365 dana godišnje. Ostajanje nakon radnog vremena? Pa niste normalni da ne ostajete nakon radnog vremena, vi želite dalje napredovati. Godišnji? Najviše 2 tjedna, naravno uz uvijet da svaki dan barem jednom pregledate pristigle mailove i naravno odgovorite na njih i napišete koje izviješće ili nešto slično. Naravno, ako je neka frka, očekuje se da se isti dan spakirate i vratite na posao. Penjanje po ljestvici nosi još jednu novu okolnost: sada ste iznad nekih drugih. To se u prvi čas može činiti dobrim, sad ćete vi svakoga staviti na njegovo mjesto. Ali! Sada ste postali osoba kojoj oni ispod istresaju svoje nezadovoljstvo. Koža vam mora postati sve deblja jer sada ste vi osoba koja mora onima ispod govoriti: „povišica nije odobrena“, „da, taj posao mora biti gotov sutra (iako znate da se ne može napraviti za manje od tjedan dana)“, „morate razumijeti Upravu“, „vremena su teška za sve“, „strpite se“... Naravno, istovremeno ste od gore pritisnuti suludim zahtijevima što sve mora biti postignuto do kada, planovima, ciljevima, predviđanjima, ostvarivanjima, smanjenjem budžeta, uštedama... Stvarno privlačno.
Stepenica više, luđi zahtijevi. Luđi tempo. Deblja koža. Puno više govana koja treba primiti od gore i proslijediti dolje. Obavezna „druženja“ s drugim direktorima. Obavezni odlasci na utakmice, pića... „Opušteni“ razgovori u tim situacijama koji se nakon par minuta vrate na zaradu firme, konkurenciju, tržište, poboljšanja, zahtjeve, pritiske. Pritisak raste. I raste. Rastu i novci, naravno. Često vrtoglavo rastu. Ali, da li to vrijedi? Stres, pritisak, nervoza, očekivanja, apetiti, podređenost cilju.
Eh, da je barem taj cilj plemenit, još bih mogla razumjeti. Ali u našem divnom konzumerističkom društvu ciljevi su gotovo isključivo zarada, zarada i zarada. U prvom redu za vlasnika / vlasnike korporacije, a onda posljedično i za vjerne sljedbenike.
Slobodno vrijeme nestaje. Vrijeme za obitelj nestaje. Vi nestajete, a na vašem mjestu je Direktor/ica kojega/koju podređeni mrze a istovremeno vam zavide i žele doći na vaše mjesto. Plaćeni ste da za korporaciju radite prljave poslove. Da smišljate načine kako od naivne raje izmusti što više novaca i prebaciti ih u povlaštene džepove. Da lažete podređenima , dijelite otkaze. Bogato ste nagrađeni za to, imate lijepe kuće i skupe automobile, dizajnersku odjeću, djacu u privatnim školama. A vaša duša? Ma nebitna sitnica, nekada davno ste je prodali, potpisujući neki od menagerskih ugovora. Kome još treba duša, vi imate novce, položaj u društvu. Imate sve što čovjek može poželjeti. Dobro, gotovo sve. Samo da se popnete još onu jednu stepenicu više, e onda će vam biti dobro. I tako unedogled.
Možda ima drugačijih priča. Možda postoje drugačije karijere, drugačije firme. Možda vas negdje stvarno nagrađuju radi onoga što radite. Možda vas negdje cijene. Možda negdje stvarno poštenim obavljanjem svojega posla možete doći do toga da imate poštenu plaću, a da pri tome niste morali žrtvovati svoj privatni život i svoju dušu. Možda. Voljela bih da je tako, ali to još nisam upoznala.
I zato biram ne-karijeru. Želim da sam za posao koji obavljam korektno plaćena, ali važnije od toga mi je da ljudima s kojima radim mogu pogledati u oči, da možemo otvoreno pričati, da nakon posla, izlaskom iz firme posao ostaje iza mene do idućeg dana. Da imam svoj život, svoje vrijeme. Svoju čistu savijest. Novci? Trebaju nam, naravno (i na žalost), ali novci ne kupuju sreću, ljubav, prijateljstvo. Novci mi neće nadoknaditi propuštene trenutke s mojom djecom. Novci me neće nadahnuti, dati mi krila, niti mi staviti osmjeh na lice. Novci mi neće dati miran san nakon podijeljenih otkaza.
Dapače, sve sam sklonija ideji (ali mi još nedostaje hrabrosti da to i učinim) o odlasku iz korporacije, odlasku iz cijelog tog sistema koji je nepošten i izrabljivački prema gotovo svim svojim članovima (o onima na samom vrhu ne mogu pričati, predaleko su od mene da bih ih mogla razumijeti, iako ne vjerujem da mirno spavaju, vjerovatno ih muče demoni o kojima mi obični smrtnici pojma nemamo).
Ne mogu promijeniti sistem, ali se mogu maknuti iz njega. Naći mirniji posao, negdje gdje se ne napreduje, ali se ni ne stišće toliko radnike, gdje je manje novaca ali i manje stresa, a više vremena i gušta. Idealno, posao koji ima smisao, a ne da mu je glavni krajnji cilj zgrtanje bogatstva pojedincima na štetu mnogih. Posao koji se radi čiste savijesti.
Posao koji ima smisao i gdje me poštuju kao čovjeka. Sa zaradom dovoljnom za život, a moje potrebe nisu velike, konzumerizam sam na sreću prozrela i velikim dijelom prekrižila. Posao koji mi ostavlja dovoljno vremena i dovoljno energije za obitelj, prijatelje, hobije. Tražim li previše? Postoji li to uopće?
Post je objavljen 07.09.2011. u 10:51 sati.