Često, samo od sebe, dođe vrijeme kad se pitam dali sam na početku ili na kraju tog dugačkog, strašnog i nepredvidljivog puta koji se zove život.
Iz dana u dan učim nešto novo.Starim kao i svi, a opet mi se čini da sam tek danas napravila svoj prvi korak ili progovorila prvu riječ.
Dođe to vrijeme nervoze, tuge, ali i nadahnuća, za sve moje priče i blogove koje ovdje pišem, koji ponekad nemaju ni teme ni ideje a možda su ponekad vrijedniji od nekog drugog djela.
Isto tako, ponekad dođe vrijeme kad se srce budi iz tužnog sna, kao sunce iza oblaka, izlazi iz tame i daje mi nadu za neko bolje vrijeme.
Što je uzrok tome da smo sami svoji gospodari, a ustvari, još uvijek neznamo ništa...?Zašto je vanjski svijet tako okrutan i guši nas, malene ljude koji se bore za sebe...nas, sitne ljude koji se pred moćnicima slamamo kao stabljike žita na vjetru???
To ne može biti ni početak a ni kraj te zamršene priče bez pisca i naslova, pitam se samo, koji se smisao i poenta života???
Dali se sve svodi na to da okusimo patnju i bol, ljubav i sreću, da naučimo govoriti i raditi?
Dali se sve svodi na gradnju porodice i harmonije, da bi u najljepšem trenutku to sve nestalo iz naših duša i bez traga se vratilo odakle je i došlo???
Zar je SMRT naša posljednja stanica???
Post je objavljen 04.09.2011. u 10:28 sati.