Živjeti trenutak. Baš ovaj sada trenutak u kojemu se nalazim. U ritmu mog daha (istina, pomalo škriputavog od ambrozije koja me napada svim snagama), u ritmu otkucaja srca. Lagano zujanje monitora, izvana šum prometa, i povremeni koraci. Ruke naslonjene na drveni (ok, plastificirani) stol, prsti na tipkovnici – tipke lupkaju kako prebirem po njima. Udobna stolica, malo mi je prevruće ali podnošljivo, u ustima ugodna blaga gorčina zelenog čaja.... Da, ugodno je biti prisutan u trenutku. Što češće sam prisutna u trenutku, koliko god se on činio običan i nevrijedan, to mi je život potpuniji. Ili bolje rečeno, svjesnija sam i života i sebe i svog postojanja u životu i vremena i trajanja...
Prisutnost. Postojanje. Trajanje.
Život.
Biti prisutan u svakom trenutku svog života je preduvjet za biti živ. Bez prisutnosti prolazimo svojim životom kao usputni šetači, ne dodirujući ga zapravo nego ga samo usput površno promatramo.
Sve više sa svih strana slušam ljude (mlade, stare, bliske mi ili strane) kako se žale da vrijeme prebrzo prolazi. Godišnji im je prošao u trenu, eto sad će jesen, škola, i dok se okreneš već je zima i nova godina, i eto prošla još jedna godina u trenu. Njihove misli niti jedan trenutak gotovo da nisu u sadašnjosti, u ovom danas, u bojama koje pomalo sve više dobivaju zlatne i smeđe nijanse... Misli im lete, brzaju, ne dodiruju i ne zadržavaju se u danas. I onda naravno da danas ne postoji. Niti sutra ne postoji jer misli su već tjedan, mjesec daleko, i danas i sutra su već prošli u njihovim glavama. Ili se pak vraćaju u prošlost, analiziraju nebitne rečenice nebitnih ljudi, lome se u razmišljanju o nepravdi, nesreći, tko-je-kome-što razgovorima. Prošlost-budućnost, naprijed-nazad, analize i predviđanja... a danas i sada su se nekako izgubili u tome, postali premali, nebitni – nestali. Žalosno, ali čini mi se da niti ti ljudi nisu zapravo živi, kao da u snu prolaze kroz svoje živote i samo ponekad sa sjetom primijete da im život prolazi i izmiče, kao da nema s njima nikakve veze.
Teško je usporiti, teško je izaći iz tog začaranog kruga nametnutih lažnih površnih „potreba“ na koje smo naučeni, teško, vrlo teško je pokušati barem utišati jučer i sutra i posvetiti pažnju ovome sada. Ali bez toga ostajemo samo promatrači života koji ludom brzinom juri naprijed, a jedino što naprijed naprijed čeka je kraj. Život je danas i sada, koliko god nam se tio danas i sada ne čini posebnim niti vrijednim. Ali kada im se posveti pažnja, otkriva im se vrijednost. I život se napokon počinje ispunjavati, i vrijeme se usporava.
Ljudi mi se čude kada ima kažem da mi se mojih 3 tjedna godišnjeg činilo kao godinu dana. „Zar ti je bilo tako dosadno?“ pitali su me par puta. Ne, bilo je tako ispunjeno i prisutno. Prvi dio s djecom, uživanje u zajednički provedenom vremenu – igri, razgovoru, šetnjama, kanuiranju, planinarenju, učenju plivanja i gradnji dvoraca od pijeska. Nakon toga, kada su djeca otišla na more, potpuni bijeg od civilizacije, potpuno čišćenje.
Tjedan dana Gorskog Kotara, maknuti od civilizacije, od gužve, buke, televizije, novina, loših vijesti, strahova, okruženi planinama, rijekama, šumama, pjevom ptica, zrikanjem zrikavaca, šumom vjetra..... Budili smo se kada smo se naspavali, pješačili / planinarili svaki dan 8 – 12 sati, jeli kada smo bili gladni, pili vodu iz izvora, znojili se na usponima, uživali u povremenom povjetarcu i u pogledima koji su se otvarali pred nama, neki dan gotovo ne srećući ljude, drge dane pak prolazeći kroz mnoga sela. Vrijeme nije postojalo osim onoga da li je sunce visoko na nebu ili se počelo spuštati, brige nisu postojale, ponekad niti misli na onaj način na koji smo naučeni doživljavati misli. Postojao je trenutak i osjećaj. Danju sunce, noću zvijezde. Medvjeđi tragovi u blatu. Mir. Beskonačnost. I zadivljujuće, ali gotovo svi ljudi koje smo sreli i upoznali tijekom „odiseje“ su bili vrlo pozitivni – simpatični, dobronamjerni, spremni pomoći. Možda smo imali sreće. Možda smo mi bili takvi, pa je takva bila i njihova reakcija. Ili su ljudi u osnovi ipak dobri, pogotovo ovi koji žive dalje od civilizacije. Ili smo ih samo mi takvima doživjeli, poneseni našim dobrim raspoloženjem. Svejedno.
Natrag u gradu, svakodnevica i žurba me pokušavaju zaskočiti svojim ustaljenim štosevima, ali za sada se ne dam. Za sada uspijevam zadržati u sebi „mirno mjesto“, osjećaj prisutnosti u trenutku, makar kao pauzu između epizoda poslovne jurnjave i gluposti. I puno toga sam shvatila, o sebi i svojim željama, ali o tome u nekom drugom postu.
Za sada idem sa željom da ovaj vikend provedete u trenutku :)
Post je objavljen 02.09.2011. u 15:54 sati.