Marketing
Claus Schenk Graf von Stauffenberg, nacionalističko-konzervativni velikan
"Stauffenberg, svakako, to je bio čovjek! Njegova smrt je skoro šteta. Koja hladnokrvnost, koja inteligencija, koja željezna volja! Neshvatljivo, da je se upustio sa gardom budala."
Joseph Goebbels, nakon atentata 20. Srpnja 1944.
Claus Philipp Maria Schenk Graf von Stauffenberg, rođen 15.Studenog 1907 u bavarskom Jettingenu kao treći sin katoličke i plemićke obitelji Stauffenberg. U braku sa Ninom Freiin von Lerchenfeld, majkom njegove petero djece.
Prije kraja Weimarske republike blizak idejama i protagonistima konzervativne revolucije u Njemačkoj. Početno skeptičan prema rastućim pokretom NSDP-a, ali ipak u političkim idejama viđa i dodirnih točaka. Podržava ideje o: jednom vođi, povezan sa narodnom zajednicom, sa temeljnim načelom "opće dobro prije osobne koristi", borbi protiv korupcije, borbi protiv duha velegradova, nauku o razlikama ljudskih rasa i volju za nacionalnim samoodređenjem. Navedena državotvorna načela smatra zdravim i korisnim za budućnost. Židovski povjesničar Saul Friedländer tvrdi da je se Stauffenbergov antijudaizam samo po žestini razlikovao od Hitlerovog, a ne principijalno. Jako obrazovan i oduševljen čitatelj dobre literature. Usko povezan sa Stefanom Georgeom i njegovim eltističkim, pjesničkim krugovima imenom Opposition conservatrice. Glasi u krugu Stefana Georgea kao čovjek djela i odlučuje se za vojnu karijeru. Kao vatreni njemački nacionalist simpatizira, osobito, sa nacionalističkim i revizionističkim aspektima nacionalsocijalizma. Tokom izbora Travnja 1932. se izjašnjava protiv vlastodršca Paula Von Hindenbruga i za Adolfa Hitlera, čiji izbor za kancelara jasno pozdravlja. Kao instruktor sudjeluje u izgradnji SA (Sturmabteilung) postrojbi i organizira predaju oružja u ruke Reichswehra. 1. Svibnja iste godine uslijeduje unapređenje u natporučnika. Tek 1944. prepoznaje beznadnu, sveukupnu vojnu situaciju Wehrmachta, nakon čega se aktivno priključuje nacionalnom otporu. Ali početak drugog svijetskog rata smatra "otkupljenjem". Slijedi uspješna vojna karijera. Nakon što je između 1926-1938. bio pripadnik bamberške konjičke pukovnije, nastavnik ratne akademije Berlina i u stožeru tenkovske divizije "Höpner", početkom rata 1939. sudjeluje u napade na Poljsku, 1940. na Francusku i 1943. kao pukovnik stožera 10. tenkovske divizje u Africi, gdje je teško ranjen (gubi ljevo oko, desnu ruku i dva prsta ljeve ruke). Za vrijeme boravka u vojnoj bolnici, sve češćce razmišlja o likvidaciji Hitlera. Zbog ratnih sposobnosti je odlikovan Željeznim križem 1. stupnja, Viteškim križem željeznog križa i Hrastovom lišćem i mačevima uz Viteški križ željeznog križa. 1944. vraća se u treći Reich, kao pukovnik i zapovjednik stožera pričuve pod general-pukovnikom Friedrichom Frommom.
Peter Graf Yorck von Wartenburg (njegov daljnji rođak) i Ulrich Wilhelm Graf Schwerin von Schwanenfeld su ga već 1939. zamolili, da se da imenovati za adjutanta zapovjednika vojske Walthera von Brauchitscha, kako bi izveli državni udar. Što je tada odbijo. Nakon sve većih poraza Wehrmachta i beznadne situacije, 1944. godine donosi odluku: "Vrijeme je, da se nešto učini. Onaj, koji se usudi nešto poduzeti, mora biti svijestan, da će kao izdajnik ući u njemačku povijest. Propusti li nešto poduzeti, postat će izdajnik vlastite savjesti." Kao i mnogi vojnici je se kroz svoju prisegu osjećao povezan sa Hitlerom. Ali, unatoč prisege, je uvidio, da će Njemačka biti uništena i poražena, ostane li Hitler na vlasti. Svijestan, da je samo Wehrmacht neinfiltrirana Gestapom i SD-om i kao jedina ima dovoljna sredstva za državni prevrat, zajedno sa istomišljenicima, veći dio su činili konzervativni buržoazijci, plemići i vojnici, crta planove za novu Njemačku poslje rata. Ogromna većina urotnika je protiv parlamentarne demokracije. Srpnja 1944. je zajedno sa bratom Bertholdom izradio prisegu, koja pokušava formulirati jedinstvene ideale urotnika. Glasi: "Mi branimo po duhu i činu velike tradicije našeg naroda, koje su kroz fuziju Hellenizma i Kršćanstva u germanskoj duši stvorile europsko čovječanstvo. Želimo novi red, koji svim Njemcima osigurava svoje mjesto u državi, kao i pravo i pravdu, ali preziremo laž o jednakosti čovječanstva i zahtjevamo priznanje zakona prirode. Želimo narod, koji će biti povezan sa zemljom Domovine i blizak prirodnim moćima, u svojim okolnostima sretan i zadovoljan, koji će u sebi ponosno pobjediti destruktivne nagone poput ljubomore i mržnje." U prisezi prepoznajemo elitistički i nacionalistički svjetonazor Stauffenberga i drugih urotnika, svijetonazor u potpunoj tradiciji George-kruga. Neopravdano i tužno je, da se mnogi lijevo-liberalni demokrati pozivaju na tog velikog, domoljubnog i zdravorazumnog čovjeka.
Mogućnost za atentat pronađa u Vučjoj jazbini (Wolfsschanze) gdje je redovno prisutan na sastancima sa Hitlerom. 20. Srpnja 1944., u koferu unosi bombu na sastanak i postavlja ju, u blizini Hitlera, ispod stola, nakon čega izlazi iz barake, pod izgovorom da mora telefonirati. Prije detonacije, jedan časnik pomiče kofer dublje ispod masivnog stola, jer mu smeta tokom pogleda na kartu, ta slučajnost učinkovitost bombe umanjuje. Od 24 prisutnih su Hitler i 19 drugih detonaciju preživjeli. Tokom tumulta nakon detonacije, Stauffenberg napušta Vučju jazbinu i kasnije zrakoplovom stiže u Berlin. Uvjeren da je Hitler mrtav, poziva general-pukovnika Fromma da krene sa operacijom "Walküre" (podizanje vojne rezerve i zauzimanje svih važnih državnih objekata, organizacija i vlasti). Joseph Goebbels, kratko prije početka operacije "Walküre" razgovara s Hitlerom i Fromma uvjerava da je Hitler živ. Poslje telefonskog razgovora s Hitlerom, iako je upućen u atentat, Fromm naređuje uhićenje Stauffenberga. U dvorištu zapovjednog ureda je strijeljan. Heinrich Himmler je namjerava obitelji urotnika ubiti i njiihova prezimena izbrisati. Kasnije odustaje od krvne osvete. Ali je ipak naredio njihovo uhićenje. Trudnu ženu Stauffenberga deportiraju u sabirni logor Ravensbrück, gdje dobiva svoje peto djete, Konstanzu. Ostala djeca su odvedena u dječji dom kod Bada Sachsa. Namjerili su ih prepustiti adopciji nacionalsocijalističkim obiteljima. Stauffenbergova djeca dobivaju prezime "Meister" i ostaju do kraja rata u domu. Himmler kasnije naređuje leševe urotnika iskopati, zapaliti i rasuti po Riesefelderima Berlina (površine za čišćenje kanalizacija).
Njemačka je 1945. potpuno razorena zemlja, civili, žene i djeca masovno poubijani, strpani u logore i silovani, gradovi bombardirani, nacija okupirana i ponižena, do današnjeg dana. Njemci do današnjeg dana nisu potpisali mirovni ugovor sa savezničkim snagama. EU, Euro, NATO, multirasno-društvo, mainstream-homoseksualizam, gender-mainstreaming, porast kriminala, droga, prostitucija, nacionalmazohizam, materijalizam, nihilizam, ljubomora, mržnja, amerikanizacija, hedonizam i dekadancija su samo neke od posljedica savezničke pobjede. Sve to je Claus Schenk Graf von Stauffenberg htjeo spriječiti. Žrtvovao je sebe - uz cijenu da bio mogao glasiti kao izdajnik - radi ljubavi prema narodu i naciji, koja je bila veća od osobne časti.
Hilter je kalkulirano odveo svoj narod u smrt, jer po njemu gubitnik nije imao pravo na egzistenciju. O tome bi trebali razmisliti takozvani neonacisti. Dok je Stauffenberg kao konzervativni nacionalist i Katolik, pokušao sačuvati ono što je se dalo spasiti, kako bi njegov narod mogao i dalje živjeti dostojanstven život slobode i samoodređenja. Znači, bio je moralniji i časniji od krvnika punog mržnje prema sebi i slabijima. Stoga, ako već tražimo domoljubne uzore za 21. stoljeće, prihvatimo pravedne i plemenite, ponuda je mala ali bogata, Stauffenberg je tom bogatstvu mnogo pridonjeo.
I danas imamo svoje moderne tiranine u obliku svijetskih i domaćih moćnika, krvoločnim kapital mafijašima, koji nam subtilno ubijaju duh, koji radi novca vode ratove, šire kaos i degeneraciju, koji kreiraju novog iskorijenjenog čovjeka, otuđenog od Domovine, naroda, obitelji, dostojanstva i prirode. I uvijek kada toga budemo svijesni, sjetimo se i Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga, neka nam njegova hrabrost i ljubav ispune dušu, kako bi mogli žrtvovati svoje male egoizme za veće svrhe života, svrhe istine i pravde, za koje vrijedi živjeti i koje vrijedi slijediti. Štititi i ljubiti svoje bližnje, svoj narod, svoju naciju, poštivati tuđe tamo gdje pripada, pred Božjim očima (a Bog voli pravednoga), to je nacionalist 21. stoljeća!
Šime Tolić
Post je objavljen 02.09.2011. u 15:35 sati.