Da je barem život poput programa na TV-u koji možeš promijeniti kad ti se više ne sviđa. I to možeš učiniti sa daljinskim bez da moraš ustati. Ali nije...
Živim u laži... okružen lažima sa svih strana... I prvi put želim da je istina koju sam otkrio u biti laž... Ali nije... osim ako sama istina nije laž, namjenjena meni da me povrijedi još više...
Svađam se sa svemirom jer ne vjerujem u Boga, prestao sam već davno - negdje u vrijeme kad sam se pokušao ubiti prvi puta ili je to bilo drugi put?! Ma tko broji...
Moram se odreći stvari koja me čini sretnim jer koliko god voilo to što radim, koliko god uložio truda, ne mogu dalje - bar ne sa mjesta na kojem se nalazim.... Jedino je riješenje otići sa tog mjesta...
Nije jednostavno... Uložio sam sebe i dušom i tijelom i sad bi trebao samo tako otići?! Ali što da radim sa gnjevom i bijesom koji osjećam u sebi? Kako da se toga riješim?
Odlučio sam prestati se baviti stand upom jer za mene nema mjesta na vrhu... Okrećem se pisanju, mojoj istinskoj ljubavi... Teži je put ali bar nema toliko kamena spoticanja kao na putu stand up komičara...
Ne kažem da mi nasmijavanje ljudi neće nedostajati ali jednostavno ne mogu funkcionirati sa tolikim gnjevom u sebi...
Ja nikad nisam bio tako gnjevan... Ni kad sam otkrio da su me roditelji napustili, ni kad sam ostao bez zubi, kad sam živio kao beskućnik... nikad nisam imao gnjev koji sada osjećam.... Očito se čaša tolerancije napunila do kraja....
Sad ću tražiti neki posao, bilo kakav... Vjerovatno neće biti nešto što ću voljeti i u čemu ću uživati ali maknut će mi misli sa stand upa i cijele zbrke, barem na malo bit ću miran....
Možda će netko pitati za mene - možda neće... Iskreno mislim da neće... Ne zato što nisam bio vrijedan da me pamte već stoga što već ima spremnih komičara da skoće na moje mjesto.... Neka... Nitko nije nezamjenjiv.... Danas sam to ja već sutra to mogu biti oni... To je život...
Smiješno je što sam stvarno povjerovao da će ova sezona donjeti velike promjene na bolje...
Istina dobio sam zube - ali koju sam cijenu platio za njih?! Ponekad poželim da ih nisam ni radio, jer zahvaljujući njima ljudi me gledaju drukčije... ponašaju se drukčije... kao da sam sa novim zubima dobio novu osobnost... Nisam.. I dalje sam onaj stari Mylo - samo u boljem izdanju, ugodniji oku za gledanje...
Zašto onda nitko me ne zamječuje? Zašto sam stavljen sa strane? Zašto sam promatrač tuđih uspijeha, tuđe sreće? Ima li neka poanta u tome?
Umoran sam prijatelji od pitanja i traženja odgovora.... Ponekad je najbolje sve pustiti... I to činim... Puštam i nadam se da ću pronaći mir...
Jednom ću i ja biti sretan...
Post je objavljen 01.09.2011. u 22:56 sati.