U osvit zore,
na jastuku još punom snova,
upijam tišinu noći na odlasku,
kroz pjesmu cvrčaka
i zvuk brodskih sirena iz daljine,
kroz korake zakašnjelog prolaznika
nasred puste ceste.
Jutrom se budi i moje more,
teško poput boje
na svježe oslikanoj slici slikara,
dok mi šum valova njegovih
šapuće da se bliži kraj ljetu
te mi opet valja poći svakodnevnici
koja me nemilosrdno melje,
svakodnevnici pred kojom sam
pobjegla moru, kao starom,
nezaboravljenom ljubavniku.
Posljednja zvijezda noći
spušta se pored mojeg prozora
i pada u more, a ja sam opet,
već po tko zna koji put,
poželjela istu želju,
vratiti se ponovno početkom
slijedećeg ljeta mojem moru,
jedinom i najboljem prijatelju
koji me uvijek radosno očekuje.
Post je objavljen 26.08.2011. u 23:07 sati.