Razgledam puteve života i svi se svode na jedan...Jedan jedini po kojem hodam. A ono ostalo što po nekad zaluta samo su staze po kojima se izgubimo taržeći nešto...Nešto što mi nedostaje a što nemogu prepoznati u mračnim ulicama tih staza...I tako se nesvjesno gubim u potrazi za samom sobom na neki način,jer osjećam sa sam se izgubila...U vremenu , osjećajima,mislima i događajima...
Da putanja koju sam sljedila lagano nestaje,gubi sjaj i ostavlja me samu....Sama sam se i rodila, pomislim i nastavljam dalje...Sigurnim putem bez skretanja sa staze. A onda opet kao po navici noga zaluta i gubim se u samoj sebi...Pokušavam prepoznati djelove moje unutrašnjosti no nema ih. Nešto kao kroz maglu se nadzire ali ne mogu vidjeti što je.
I kad mu se približim nestaje...Kao da nije ni postojalo...I onda se uplašena vratim na početak i stanem...Osvrnem se oko sebe i vidim da sam sama...Kakve me to čudne misli vuku u nepoznatom pravcu? Što žele da mi pokažu? Ne uspjeva mi nikako doći do cilja.A potreban mi je.
Post je objavljen 23.08.2011. u 16:21 sati.