Koliku važnost za redovnika Propovjednika ima liturgijska molitva i koliki odjek ima na njegov duhovni život, postaje jasno iz njegove prirode kanoničkog - apostolskog Reda.
Red je smatrao da liturgijski život temeljnim osloncem konteplativnog poziva. Nastojanje oko vlastitog bogoslužja pokazuje poštovanje prema Božjoj službi kao i vlastitom molitvenom životu.
Izgrađivanje vlastitog bogoslužja započima već za Dominikovih dana. Nakon što je poslao braću u svijet (1217), oni su u prvim vremenima prihvaćaju lokalne liturgije. Okupljajući se svake godine na vrhovnim zborovima, predstavnici provincija ukazuju na problem nejedinstvenog obreda. Na tim skupovima zajednička molitva i obredi, zbog različitih načina izvođenja postajala je nepraktična.
Dominikanski obred
Zahtjev da se dođe do ujednačenosti u obredu doveo je do komisije “četvorice braće”. Njihovo preispitivanje između 1228. i 1235. nije zadovoljilo zahtjeve Reda.
Zato je opći Zbor povjerio Humbertu iz Romansa da ispita stvar 1254. u trenutku kad je izabran za petog učitelja Reda. On je taj rad dovršio 1256. i iste godine dobio je potvrdu Reda, a 7. srpnja 1267. velikog svećenika Klementa IV. Dominikanski arhiv posjeduje jedan primjerak prvog izdanja, dok u British Museum postoji kopija Učitelja Reda.
Odmah su se širile i množile kopije (u Salamanca je korištena ona namjenjena Španjolskoj provinciji) i došlo je do željenog usklađivanja. Zasigurno se trebalo radit o jednom izvrsnom radu kad su ga druge redovničke obitelji i poneke biskupije uzimale za službenu liturgiju.
Enrico Herfort dominikanac iz XIV st. govori da Humbert iz Romans koristi kao predložak galsku (francusku) liturgiju. Ova izjava baš ne stoji zbog toga što su intervencije pape Pavla I (oko 760.) i Adriana I (oko 788.) navjestile kraj stare galske liturgije. Ipak su neki djelovi galske liturgije i drugih lokalnih tradicija prihvaćene u rimsku liturgiju. Poznatom reformom iz IX. stoljeća postavljen je rimki obred na cijelom prostoru Karolinškog carstva.
Baza na kojoj je bila postavljena dominikanska liturgija je u svojoj osnovi rimska, iako ima ostataka sačuvanih iz tradicije karolinške liturgije tj. one liturgije koja se koristila u Citeauxu (pojedini biskupi i opati nisu je htjeli u potpunosti odbacit). Još danas u nekom djelovime dominikanske liturgije može se naići na melodije, slavlja, koja su nepoznata rimskom, a dijelom porijeklo vuku iz galskog obreda.
Contemplata, u misli i djelu svetog Dominika se ostvaruje nadasve u svečanom izvođenju Božanske službe (liturgije). Od ovog crkvenog ambienta postavljen je drugi temelj dominikanskog života, evanđeosko navještanje, apostolsko djelovanje i osobno obogaćivanje. Upravo usklađivanje kanonskog života sa onim misijskim je centar dominikanske duhovnosti.
Dominikanac je razumno započeo liturgijski ciklus. U njemu on živi srcem teologa i s velikim tajnama vjere (Utjelovljena i svetog Trojstva), da kuša neodoljivi misijski nagon u vremenu "pokazivanja" (vrijeme poslije Bogojavljenja i vrijeme poslije Duhova).
Ozbiljna samostanska disciplina kojoj ima mjesta u zakonima Reda, prima svoje liturgijsko mjesto i "katoličku" dimenziju u stalnom pokorničkom dozivanju koje ralikuje dva vremena; priprema za Advent i Korizmu.
Pošteđena reforme Pija V dominikanska liturgija ostala u upotrebi do II vatikanskog koncila uz neke naknadne dodatke svetačkih slavlja. Najveća novost koja se ticala mise desila u 17. stoljeću kada su nedjeljna pisma i evanđelja uzeti kao u rimskom obredu. Tim zahvatom se preuredio Red Mise (ordo missae).
Obnova rimskog obreda koju su proveli pape Pio X i Pio XII, zahtjevale su i preuređenje dominikanskog obreda. Primjena rubrika Pija X u dominikanskom obredu, koju je proveo Bruno Hespers, a odobrila Kongregacija za obrede stupila je na snagu 1923. Od osobite važnosti bila je zamjena psaltira Pija X kao i ukinuće moljenja časoslova Blažene Djevice Marije preko tjedna. Obnova Uskrsnog bdijenja i revizija obreda Velike subote vrijedila je za Red i imala je velikog utjecaja na braću.
Bogoslužne izmjene koje je uveo II vatikanski koncil bile su mnogobrojne te su nastali mnogi pastoralni problemi. Nemogućnosti izmjene svih bogoslužnih knjiga na jezike svih zemalja je prisililo Red da 2. 6. 1969. prihvati rimski obred i napusti vlastito dominikansko bogoslužje.
Ovim dekretom ipak je ostala mogućnost da se uz dozvolu Provincijala ili Učitelja Reda koristi stara dominikanska liturgija.
Papin motu proprij „Summorum Pontificum“ (7. 7. 2007.) i naknadno pojašnjenje „Universae Ecclesiae“ (13. 5. 2011.) dopušta svim svećenicima, pa tako i dominikancima korištenje tradicionalnog obreda za privatne Mise bez posebnog dopuštenja, i za javne Mise s dopuštenjem mjesnog biskupa.
Post je objavljen 23.10.2012. u 00:02 sati.