Daj mi ruke
bez sile,
bez otimanja,
bez okretanja.
Daj mi ruke,
u krilo dlana polegni svoju tugu.
Dopusti da ljubim tišinu između nas
kao da čekam Isusa.
Plavetni lovac na duše
pustiti će nas iz mreža.
Tad, daj mi ruke,
bez sile,
bez otimanja,
bez okretanja.
Predugo smo na polutci samo čekali na riječ,
predugo smo u bezbrižnim zrcalima tražili znak,
predugo otpraćamo stopala pred pragom.
Zato, daj mi ruke,
da u izvoru sjena
pronađem ti lice.
Ti znaš da ću kleknuti bez crvenila.
Ti znaš da ću šutjeti bez uzmicanja.
I znaš da ću posljednju svjetlost izdahnuti kraj tvog obraza.
Daj mi ruke,
bez sile,
bez otimanja,
bez okretanja.
I pusti da žamor labudova
do tvoje ruke dopratim.
Pruži ih hrabro, sunconošo...
Pruži ih ne misleći
koliki uteg
stavljaš među moje dlanove.
Post je objavljen 19.08.2011. u 15:41 sati.