Marketing
Đorđe Balašević u Areni
U subotu sam bila na koncertu Đorđa Balaševića. Arena. Pula.
Dan prije stigla nam je u goste moja vjenčana kuma. Viđamo se s njom par puta godišnje, u Umagu, Zagrebu, Poreču, Puli, Kranjskoj Gori. Negdje stanujemo, negdje zajednički zimujemo, negdje kuma dođe na radni seminar pa sjednemo u auto i nađemo se bar na kavici. A neki put se nađemo zbog nekog posebnog događaja. S njom smo bili na koncertu Bijelog Dugmeta u Zagrebu, s njom smo bili na koncertu Đoleta u Stella Marisu. I kad je upitah hoće li nam se pridružiti na koncertu u pulskoj Areni, nije se puno dvoumila. Izorganizirala se žema i javila da računamo na nju.
Subota je bila prekrasna. Vedra, sunčana, topla. Iz Umaga smo krenuli skoro dva sata ranije. Pula nas je dočekala u totalnoj gužvi. Srećom da Najdraži pozna grad pa smo izbjegli kolonu od 3 km na ulasku u centar. Taj se dan odigravala nogometna utakmica između Hajduka i Istre 1961 pa su gledatelji oba događaja nastojali prići autima što bliže mjestima odabranih zbivanja. Nakon dva kruga po centru, nađosmo parkiralište u blizini Komunalne palače. Desetak minuta žustrog hoda, i stigosmo do Arene. Pročitali smo na nekom web portalu da će se publika puštati već u 19.30 kako bi se izbjegla gužva. Je, šišku. Ne znam jesu li tada počeli puštati ali smo mi naišli na gužvetinu (nađoh se na ovoj slici, izvor: Jutarnji list). Elem, gomila ljudi. I mladih i starijih. Dobro raspoloženih i nestrpljivih da uđu. A ulazilo se mic-po-mic. Lijepili se ljudi jedni drugima za leđa, disali za ovratnike. Noge smo povlačili na slijepo, napipavali ivičnjake, staze i stepenice. S mužem i kumom sam se dogovorila gdje ćemo se naći u Areni ako se raziđemo. I jesmo. Masa nas je razvukla na tri strane. Nesposredno ispred kartodripaca bila je površila puna odbačenih plastičnih boca. Kako bih izbjegla pipkanje i pretraživanje torbe i oduzimanje politre vode, sama sam odložila svoju bočicu. Plavuša. Štreberica. Na kraju mi je kartodripac oderao kartu a sekjuriti-dečkovi se nisu udostojili opipati mi. Torbu. Pak sam unišla bez tekućine. Ubrzo su se na check-pointu ukazali muž i kuma i krenusmo potražiti mjesto pod reflektorima. Neposredno ispred pozornice bio je ograđen prostor, u njemu se nalazila i Đoletova starija kćer, pretpostavljam i da su tamo bili fotoreporteri i članovi Balaševićevog fan-kluba. Mi smo se stali u treći red do ograde, udaljeni od pozornice dvadesetak metara. Publika je i dalje ulazila i ulazila, koncert je kasnio pola sata i još nisu do tada ušli svi koji su kupili ulaznice…
Kao što je napisao novinar Regional Expressa: „ono što je u subotnje veče 13.kolovoza 2011. godine uradio Đorđe Balašević - teško da će itko ikada ponoviti! Arena ne samo da je bila popunjena do posljednjeg mjesta, nego su prekrcani bili i dodatni prostori za radoznalu publiku. Ljudi su stajali po zidovima, na travi, na limenoj kućici iz koje se projektorima prikazuju filmovi. Publika je "visila" na kamenim zidovima, po vratima WC-a, po svim mogućim i nemogućim prolazima i pristupima.“
Po procjenama tehničkog rukovoditelja Arene, bilo nas je 15 tisuća. Razgaljenih duša koje su uživale u svakom taktu, svakoj riječi. Toliko pozitivne energije, toliko otvorenih srca, toliko zvonkih grla, toliko je sretnih i zadovoljnih ljudi napustilo Arenu u 1 sat iza ponoći.
Đoleta pratim i volim od Ranog mraza, od Razdeljka, od Prve ljubave. Bila sam na svim njegovim koncertima u Zagrebu do rata. Nisam mogla otići na prvi njegov posljeratni koncert, održan upravo u pulskoj Areni. Ali ovo, ovo nikako nisam htjela propustiti. Slušajući i pjevajući njegove stihove, shvatila sam da je Đorđe tada, prije tridesetak i dvadesetak godina pisao pjesme s mudrošću i zrelošću Đoleta koji je pjevao upravo sinoć pred nama. Zadivljuje me lakoća s kojom je skoro svaku životnu situaciju opisao u svojim pjesmama, kako je uspijevao u stihove pretočiti sve nade, dvojbe, tuge, strepnje i radosti života. Svi smo mi primjećivali i rojeve zvijezda, i bisere vode, i plašt noći ali nismo znali i nismo mogli pretočiti to riječi. E, a on je znao i mogao. I još uvijek zna i može, i više od toga. Jer netko zna pjevati i pjeva lijepe pjesme, drage srcu, ali ne zna uspostaviti pravi kontakt s publikom. Ili jednostavno ne zna što bi rekao ili suhoparno najavi slijedeću pjesmu. Ovaj umjetnik, istovremeno i lala, vjetropir, mudrac, filozof, nježni i ponosni otac, srednjovječni gospodin široke duše dijelio je s nama tri i pol sata subotnje noći punog mjeseca. Redale su se i brze i lagane, i vesele i sjetne pjesme. U publici je bilo više mladih nego starijih. Stariji su znali sve stihove starijih pjesama. Mladi su znali stihove svih pjesama, kako novijih tako i starijih. Parovi su zagrljeno pjevali o ljubavi i Lepoj protinoj kći, klinci su skakali u ritmu Bože zvanog Pub.
Nije bilo incidenata. Bilo je supijanih i pijanih, bilo je prolivene pive (nakon koncerta su mali Romi krenuli skupljati tisuće bačenih limenki i plastičnih boca. Naradila se djeca.). No, nije bilo svađe, guranja, psovanja, tučnjave. Bila je to noć pjesme.
Tri i pol sata pjesme i priče, dva bisa. Žao mi je što nije otpjevana meni najdraža pjesma „Život je more“, ali jesu zato mnoge druge, prelijepe. Uostalom, koliko Đoletovih pjesama ima, nikad neće moći biti otpjevane sve pjesme na jednom koncertu…
Rijeka ljudi slijevala se iz Arene. Razlismo se u svim smjerovima. Nas troje prođosmo pored otvorenih pekara iz kojih se širio miris kruha i peciva i krcatih kafića na Giardinima (pola 2 u noći!). Na putu prema parkiralištu masa se prorijedila. Dočekao nas je Ipsilon pun automobila. Vjerojatno je dobar dio putnika bio na koncertu. Velik dio je skrenuo prema Rijeci i Pazinu, no i dalje prema sjeveru su šibali deseci auta, mariborskih, koperskih, kranjskih i pulskih registracija. Ušuljasmo se u mračan stan u pola 3. Djeca su spavala (velike moje Potočnice, blaga mamina, provele su tu večer uz televizor i kokice), mačka nas je samo ovlaš onjušila i vratila se na omiljenu stolicu. Razgaljene duše, svako sa svojim utiscima, polijegasmo u krevete.
Post je objavljen 14.08.2011. u 22:31 sati.