letimo kroz neki samo naš svemir u beskrajne visine. imamo svoje komete, sunca, planete, zlatne prašine zvijezda. brži smo od svjetlosti, iako se gegamo kraj ljudi. živimo u nebu, a ono je poput svih mora i još jednom toliko. njega nikada nitko nije propješačio, oplovio niti preletio. osim nas. znamo što smo dali, što smo dužni, što smo htjeli i osjećamo što ćemo htjeti. uvijek smo bili drukčije živi od ostalih u ovome tužnom kazalištu. bježali smo u neke susjedne budućnosti i pretvarali jedno drugo u misao. ne istu, baš suprotno. lovili smo si ribe u očima, jedrili u svitanjima i razgrtali obzorja. osmijeh je bio jedini jezik kojega smo razumjeli. moraš shvatiti da smo zbilja zvijezde, stvoreni od svjetlosti i ništa se u nama neće ugasiti. na zemlju svratimo da im malo namignemo. i sljedeći put kada padnem, sada znaš da sam zvijezda, nemoj me šutnit vrhom sandale.
Post je objavljen 04.02.2010. u 00:42 sati.