Pregled posta

moon over bourbon street.......

Znao si što postaješ ako bi me zavolio,
poput vukodlaka,
pretvoriš se u ono što najviše prezireš.
Bolećivo slab i potrebit,
bez moje krvi tada ti više ne bi bilo spasa,
i usnuo bi zaglavljen negdje
između moje ključne kosti i pregiba vrata,
ovisan o mom mirisu i odanosti.

Moje te se tijelo više ne bi moglo zasititi,
moje te se ruke ne bi mogle zasititi,
utažiti tu mučnu glad,
tamo gdje ljubav i slatka smrt ne rade razliku.

Pomislio si, to.... sigurno bi me ubilo.
Zato si ubio sebe i ostao u stupici.

Leptir moje duše začahurio bi se duboko, duboko
u tvojoj zdjeličnoj kosti
i rađao novim drhtajima uvijek ponovno;
želje nesmirive, strasti nepreboljive...

Čipkastu sjenu imaju noćas
stabla u mojemu vrtu,
a ja samo moje misli o tebi,
ljepljive pred kišu.

Reci kako ti nedostajem,
pričaj kako su ti sati dugi bez mene,
a dani kao godina.

Vidiš li,
i mjesec se razodijeva nad tvojom pučinom,
smije se groteskno ljudskim licem,
kako se dosad nismo smetnuli s uma,
kako ti u svojoj mračnoj površini još viđaš moje oči,
kako ja cvilim kad prepoznam ti madež.

Rasipamo se na svili prvog jutarnjeg svjetla
poput dragog fragmenta
i izvana gledajuć
ličimo na posve obične ljude.