Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lajavakuja

Marketing

građanka drugog reda

srela jutros susedu pa se žali: sjela mi fina i blokirala me. ima kredit od stotrideset tisuća eura na trideset godina, plaću od dva soma kuna kod znanog tajkuna. kreda joj sjeda na cijelu plaću od muža i na pol od njene. pitam je kak izađe sa soma kuna i troje djece na kraj i zakaj je opće dizala takvu kredu. drugo je pak pitanje tko joj je takvu kredu i mogel dati, jer kad ju je i dizala stanje je bilo isto kaj se tiče prihoda.
možda da se malo zapitamo o nužnosti. jebiga. naposljetku bu vratila banci dvestošezdeset tisuća eura. jel' bila vatra kupovati kuću ak se svetlo nije vidlo na kraju tunela?
iz pozicije građanke drugog reda promatram "sretne ljude" u času kad ih banka nazove na kućni i nudi zatvaranje kredita novim. kad vide lovu sretni su ko mali majmunčići s friškom bananom. oni si sugeriraju da ih banka zove jer je banka dobra i da im ona kao svaka dobra teta želi pomoći hehe.
ja tih problema nemam. kao i puno njih koji nikad nisu imali gazdu i redovitu plaću, ja nisam nikada bila "kreditno sposobna". nisam mogla kupovati na rate, ni biti u minusu. to što sam pojedinih godina debelo i krasno zarađivala, dok je još bilo mladosti i zdravlja, to mi nikaj ni pomoglo kod tete banke. imala sam redovitu mengu, ali prihodi su stizali uvijek u obliku autorskih honorara i nema majci nikako ništa u banci.
jednom mi je bila baš neka velika frka i složili smo neku spiku i hipoteku na roditeljsku stančugu, čak i jamca da bi na kraju rezultat bio nula. naravno, možda da sam se potrudila na "drugačiji način", da sam iskopila kakvu podvezicu, začkoljicu...no, nema te neprilike koja bi me natjerala da puzim pred tetom čije funkcioniranje mi je jasno i čije postojanje doživljavam ko jedno od nužnih svjetskih zala.
situacija je, dakle, kod nas tzv. slobodnjaka jednostavna: ak imaš imaš, ak nemaš nemaš. preporučljivo je ne snatriti o nekim bedastoćama ak nemaš, a kad imaš opet moraš duboko koncentrirano trošiti, jer nikad ne znaš kad će ti koji od naručitelja tvoga slobodnjačkog rada platiti. pa kašnjenja ukalkuliraš i eventualno si nabijaš još dodatnih sitnih poslića. i tako do zadnjeg udaha. nema godišnjeg, nema bolovanja, nema regresa, božićnice ni pizde materine. samo zato kaj oš' bit slobodan i raditi ono kaj voliš.
radim od devetnaeste i nekako mi je prava punoljetnost nastupila u trenutku kad sam shvatila da ću uvijek biti tretirana kao građanka drugog reda i ne samo od banaka. sistemi ne vole iskorake, iznimke, slobodnjake. a svima onima koji sad grcaju u ratama, ne iz zavisti, ne ne nikako Božemoj ni govora, eh, svima njima fakat preporučam da se upitaju jel im to fakat trebalo. čast iznimkama, čast, al' bojim se da je njih jednostavno premalo prema kolektivnom dužničkom vapaju.

Post je objavljen 01.08.2011. u 11:49 sati.