Ušao sam s Maxom u spavaonicu. Nije bilo nikog osim nas. Promrzli, mokri i smrznuti, krenuli smo se skidati da bi se obukli u toplu i suhu odjeću.
Izvukao sam iz ormara najtopliji pulover koji sam mogao naći, samterice i druge cipele jer su mi ove koje sam imao dosad propustile vodu i bile su sve mokre iznutra.
Bacio sam se na krevet i uživao u mekoći posteljine ispod sebe. Odjednom osjetim nešto hladno za vratom i stresem se.
Podigao sam glavu i pogledao na jastuk i tamo pronašao crnu bočicu sa srebrnim čepom punu nekakve tekućine.
Pokraj bočice je bio žućkast pergament koji nisam uočio otprve zbog tog što je gotovo iste nijanse kao moja jastučnica. Pogledao sam ispod oka prema Maxu, a kad sam shvatio da se on još uvijek bori sa svojim ormarom tražeći što će obući, nastavio sam sa svojim poslom.
- Malo smućkaš, malo popiješ,
i u trenu ti nestaješ!
A na tvom mjestu drugi netko,
ovakva pomoć ti dolazi rijetko!
Starziću, odgovore na pitanja ti dajem,
no za ubojstvo se nimalo ne kajem!
Riješit će ti se u glavi mnoga pitanja,
samo budi na pravom mjestu 14 sati prije svitanja!
Koji vrag?!
- E, idem ja samo do društvene prostorije.- rekao sam Maxu koji je upravo bacao jedne kratke hlače preko ramena na krevet.- I ako ne možeš naći što ćeš obući, možeš nešto uzet iz mojeg ormara.
- Bog te blagoslovio, dijete.- odvratio mi je Max i pohitao prema mojem ormaru dok sam za sobom zatvarao vrata spavaonice
Odmah sam otvorio bočicu i provirio unutra.
Zlatni napitak... "Malo smućkaš, malo popiješ, i u trenu ti nestaješ, a na tvom mjestu drugi netko..." jasno, Višesokovni napitak. No, čim je on poprimio takvu boju već su ubačene nečije dlake u njega. Što je pošiljatelj napravio s osobom čije je dlake ubacio u napitak? Novo ubojstvo?
Pohitao sam na više razine dvorca jer mi u tamnicama nismo imali prozore. Morao sam vidjeti lebdi li iznad Hogwartsa ponovno tamni znamen. I tko zna bi li ga ubojica ovog puta uopće ispalio.
Stigao sam u hodnik u kojem je Velika dvorana i provirio kroz prozor. Odjednom osjetih deja vu. Kroz isti ovaj prozor sam ugledao tamni znamen kad je Chanell umrla. Ovog puta ničeg nije bilo na nebu. Otišao sam do drugog prozora ne bih li bolje vidio drugi dio neba iznad dvorca, no i dalje nije bilo tamnog znamena. Barem se mogu tješiti da ovo što radim nije totalno ilegalno. Ili...ovo što ubojica radi.
- Danas je ona konferencija za novinare, znaš? Jedva čekam sutrašnji Prorok da pročitam sve što će Dumbledore reći.- rekla je neka malena gryffindorka svojoj prijateljici dok su ulazile u Veliku dvoranu.
Što? Ma ne!
Približio sam se oglasnoj ploči pokraj vrata Velike dvorane i pročitao:- Mole se učenici da danas od 16 i 30 do 18 00 ne prolaze hodnikom u kojem je učionica Preobrazbe da ne bi smetali sudionicima tiskovne konferencije koja će se održati u tom razdoblju.
To mora biti to!
Svitanje, svitanje... Sviće u pola 7. Do ponoći je šest i pol sati, preostaje mi još sedam i pol sati...do 17:00 je sedam i još pola sata- 16 i 30! 14 sati prije svitanja!
Samo...napitak je tu, ali što ću s odjećom?
Ponovno sam izvadio komadić pergamenta s pjesmom.
Starziću...
U wc- u na drugom katu još uvijek piše Starzić i Nellica! Pohitao sam prema wc- u ne bih li provjerio svoju oštroumnost. I znate, bio sam u pravu.
Otpio sam napitak na eks i prvo se stresao od odvratnosti napitka, a zatim od transformacije. Postao sam debela žena s čupavim, dugim kovrčama i borama po cijelom tijelu. Brzo sam navukao odjeću koju sam našao u jednom odjeljku s wc školjkom ne bih li sakrio svoje odvratno tijelo od samog sebe. Nikad više neću poželjeti ženu ako ću se gledati još i jednu sekundu.
***
- Ispričavam se što kasnim.- rekao sam najženstvenijim glasom koji sam mogao proizvesti zatvorivši vrata učionice za sobom.
Zapravo, ovo baš i nije ličilo na učionicu. Svi stolovi su bili maknuti, a stolice su bile zgurane u redove nasred prostorije i na njima su sjedili novinari sa različitim perima i fotoaparatima. Svi su nešto mumljali za sebe.
Za dugačkim stolom, lica okrenutih prema novinarima, sjedili su onaj brkati detektiv, ministar magije, profesor Dumbledore, profesor Snape i neka plavokosa žena koju nikad dotad nisam vidio. Između njih i novinara bila je povišena učionička katedra.
Otišao sam sjesti u zadnji red stolica. Osjećao sam se nekako nezgrapno u ovom tijelu debele žene, no nisam mogao suzbiti uzbuđenje koje mi se komešalo u dnu želuca. Zašto moram biti tu i što ću doznati? Snapeov tmuran pogled me pratio otkad sam ušao u učionicu. Shvatio sam da samo čekam kad će skočiti na mene i odgristi mi glavu jer me prokužio. No ništa nije napravio. Nije čak ništa niti rekao. Možda ništa nije shvatio, na kraju krajeva, upravo je on bio taj koji je uvijek bez razloga volio tako buljiti u ljude.
- Možemo li početi s tiskovnom konferencijom?- upitala je ona plavokosa žena koju nikad dotad nisam vidio i okrenula se prema ljudima za svojim stolom. Svi osim Snapea su kimnuli glavom, a ona ga ili nije primijetila ili ga je odlučila ignorirati. Zatim se okrenula prema novinarima i položila desnu ruku na lijevu na stolu i pročistila grlo.- Ja sam Jessica Swan i vodit ću ovu tiskovnu konferenciju. Molim Vas...- započela je gledajući u novinare- čekajte svoj red da postavite pitanje. Ja ću vas prozivati, a vi samo dignite ruku kad spremite pitanje.
Kao da moraju spremati pitanja. Događanja u čarobnjačkom svijetu su pitanja sama po sebi!
- Detektive, možete stupiti za katedru.- rekla je Jessica Swan.
Novinari su počeli dizati ruke. Jessica je prozvala prvog.
- Jeste li pronašli ubojicu?- brzopleto je upitao novinar, sav sretan što može postaviti prvo pitanje. Nekoliko fotoaparata je zabljesnulo crveno lice detektiva.
- Svakim trenom smo sve bliže pronalasku. Naime, iako sam ja sada tu, preostala tri detektiva upravo sada marljivo rade u našem uredu.
- Je li ovo povratak Gospodara tame?- upitao je drugi novinar.
- Jasno da nije...- promrmljao je detektiv i pritom se sve više crvenio.- Poprilično smo sigurni da nitko nije mogao tako neprimijećeno ući i izaći iz dvorca...
Poprilično su sigurni... Pojma nije imao ni o čem!
- Poprilično ste sigurni? Znači li to da ostavljate otvorenu mogućnost povratka lorda Voldemorta?
- Mislim da svi znamo kako je lord Voldemort završio.- rekao je sada malo sigurnije detektiv i zbunjeno se nasmiješio.- Isto tako mislim da vam nemam više ništa posebno za reći.
Okrenuo se i sjeo na svoje mjesto za dugačkim stolom. Svakim trenom je sve više nalikovao na raka.
- Ministre, možete stupiti za katedru.- rekla je Jessica Swan.
Proćelav muškarac s okruglim naočalama i sjedim brčinama je ustao i stao za katedru.
- Kako komentirate to što su nakon ubojstva u Hogwartsu i pojave tamnog znamena paleži kuća čarobnjačkih obitelji sve češća? Vjerojatno znate da iznad spaljenih kuća ostaje tamni znamen.
- To komentiram kao slučajeve iz očaja. Propale pristaše prošlog režima pokušavaju sabotirati svijet koji smo izgradili. Djeca bivših smrtonoša iz ludosti i opčinjenosti misle da će se lord Voldemort vratiti i da će mu se ovakvim postupcima umiliti. No, mislim da čak i oni znaju da od povratka njihovog mesije nema ni P, jer se inače ne bi zaustavljali samo na paljenju kuća. Lord Voldemort se neće vratiti, a svi koji se nadaju suprotnom će se gadno prevariti.- rekao je ministar mirno.
Djelovao je jako uvjerljivo.
Detektiv je za stolom kimao glavom, kao da je on upravo to htio reći samo nije znao kako, a zapravo nema nikakvih dokaza da se Voldemort nije vratio.
Novinari su se smiješili, zadovoljni ministrovim odgovorom, a i ministar je sjao od zadovoljstva. Bio je omiljen u narodu, a svakom svojom ovakvom izjavom je postajao još omiljeniji.
Blicevi fotoaparata su opet obasjali cijelu prostoriju.
- Što će učiniti Ministarstvo po pitanju goblinsko-vilenjačkog rata?
Ministar je uzdahnuo i sa žalosti odmahnuo glavom.
- Tužna je to priča. Ministarstvo bi bilo najsretnije kad bi rat prestao i kad bi se vilenjaci vratili služiti svojim obiteljima, a kad bi se goblini vratili u radionice i banke, no...čini se da neće biti tako. Ovo nije rat čarobnjaka i vještica. Ne bi bilo fer miješati se u tuđe ratove.
- A je li fer to što se vilenjaci stoljećima iskorištavaju za najprljavije i najteže poslove na čarobnjačkim imanjima i to što su mnogo puta bivali kažnjavani bez razloga od svojih gospodara i nikad ih nisu napustili, a sad kad im treba pomoć čarobnjaci i vještice iz svojih udobnih domova uz čaj čitaju u novinama kako ih goblini svakodnevno kolju na desetke?- upitao sam bez da sam čekao da me Jessica prozove.
- Zamolila sam vas da pričekate...- započela je Jessica, no ministar ju je prekinuo.
- U redu je, gospođice Swan.- nasmiješio joj se, a zatim obratio meni.- Vidim, vi ste pobornik te ideje da pohrlimo spasiti vilenjake, je li? Eh, a što je s našim trezorima do kojih ne možemo bez goblina? Što je sa svim našim vrijednim predmetima koje su izradili upravo goblini? Neutralnost je najviše što možemo učiniti u ovom trenutku jer i jednoj i drugoj strani dugujemo previše.
- Čista sranja!- rekao sam i ustao. Otišao sam van iz učionice ne mareći za Snapeov i Dumbledoreov intervju.
Sranja! Čista sranja! Moji nikad nisu imali vilenjaka iako su si ga mogli priuštiti! I bio nam je potreban jer imamo stvarno veliko imanje, no majka mi je uvijek bila dovoljno vrijedna da ne bi dopuštala da drugi skupljaju za njom i njenom obitelji, pa makar to bili i prljavi vilenjaci.
Otišao sam u wc u kojem sam se ranije presvukao i pričekao da djelovanje napitka prestane.
***
Ugledavši je, nešto me steglo oko srca. Bio je to lijep osjećaj, no činio se tako pogrešan. Možda zato jer se zaljubljujem u drugu djevojku i provodim s njom vrijeme dok na Gradskom groblju u Londonu pokapaju moju jedinu i vječnu ljubav.
- Kako si?- upitala me Petra.
Odmahnuo sam glavom, a suze su kanule niz moje lice.
Krenula ih je obrisati rukom, no nije stigla. Zgrabio sam je u zagrljaj i počeo nježno, a opet tako željno ljubiti.
Post je objavljen 27.07.2011. u 14:29 sati.