Tamo negdje u dubinama duše, ili su možda to visine, ili daljine, smjestilo se ono nešto, ono najvrijednije nam.
Već od prvih tragova postanka to nešto se gradilo. Ona iskra, kojom se krenulo, čuvala je opstojnost. Od nekuda je dolazilo nešto što mijenjalo je oklop u kojem je iskra života tražila sigurnost. Čudo je krenulo i bilo. Stvaralo se materijalno tijelo zaštite iskre života. Stvaralo se određenostima vremenskoga beskraja.
Ona iskra malena u okruženju promjena slijedila je datosti, jer sada vrijeme značenje ima. Njime su promjene; njime je rast; njime je postojanje…
Životna iskra, kao gost u prostoru i vremenu, nailazi na one koji svoj smisao nalaze u tom čudu postojanja. Tijelo takovo, jedno, smisao nalazi u očuvanju iskrice nove ljubavlju majčinskom.
Svi prođosmo put takav. I danas ona ista iskra u nama treperi. Još uvijek kao vanvremena nas čini vremenima. Kao pod ruku vrijeme i vanvrijeme u ljubavi čine maše postojanje.
No, ne ide sve uvijek po datosti istoj na rezultat isti.
Viđam ljude različite. Usađeno mnogima je odgojem i djelovanjem okoline, da bore se za svoju opstojnost, za svoje zadovoljstvo i sreču. Viđam i ovdje velikih razlika.
Materijalni svijet je svijet konačnosti vremena i prostora. U njemu se broji i oduzima. U njemu su nauke i znanja.
U sklopovima, kojima su nam tijela data, mnogo je sustava koji odrađuju radnje za odluke o snjeru naših promjena. One djeluju u nama, ali i u svijetu zajedničkom u kojem je i nebrojeno iskrica.
Sustavi što pripremaju naša djelovanja nisu isti. Osnova im je jednaka, ali načini djelovanja različiti.
I nije to samo to. Djelovanja u vanjsklome svijetu stvaraju reakcije po kojima vanjski svijet djeluje na nas. Vrlo je to složen mehanizam.
Djelovanjem u svijetu vanjskome često se doživljavaju neželjene posljedide. Često nije gotovo kada se ostvari prvi ciljani rezultat. Ustvari, promjene nikada ne staju, nego slijede put svoj. One su kao biće neko što oblik i tijelo mijenja.
Neznam koliko smo svijesni posljedica svojih djelovanja. Većina površno grabi ni ne misleći zašto, kuda, kako…
Mnogo je nesretnih uslijed tuđeg ili svojeg djelovanja.
Gledajući sve to ne mogu se oteti dojmu kako je čovjek ustvari slijep. Slijep je za ono skoro najvažnije. Ne vidi kuda ide. Čak je pomalo i svijestan svojih nemoći i takav odgovornost za greške pripisuje Stvoritelju. To je ustvari još veći grijeh. Tako ja to vidim. Kada sljepilo, ono istinsko, svoje vidim u sebi, obratim se, u onoj dubini, gdje iskra života jest, ni sam neznam kome, ali onoj Istini sebe i svijeta i molim za svoja djelovanja. Znam da ne vidim i molim da činim dobro; molim da mi bude jasnije što je sve ovo kako ne bi činio zlo. Znam da je čest slučaj da se zlo čini iz nehaja. Moja savjest me time ne oslobađa. Stoga molim.
Vidim da i tako u drugim tijelima, u drugih ljudi, ista takova iskra jest. Možda su se predali i slijede put dok ide. Možda jednostavno puštaju Stvoritelju da im opravda svako dijelo ma kakovo ono bilo.
Istino, ako sam se predao tebi, onda te trebam slijediti i biti uz tebe djelima. Trebam gledati i razumjeti Te.
Ja sam tek jedna iskra u moru iskrica u svijetu po Tebi.
Mmogi bi, ali ne mogu. Ne odustajte od Istine. Po Njoj jeste. Odustajanjem si tlo pod nogama mičete.
Upoznao sam dječaka sa autizmom kojeg je stekao djelovanjem toksične žive koja se taloži u kostima i mozgu. Poznajem mnoge malene sa mentalnim problemima uslijed alkoholizma i narkotika u trudnoći. Znam za mnogo djece sa teškim, zasada neizlječivim, bolestima. Tu su i invalidi današnjih tehnologija. Istovremeno promatram one što vode ljudsku zajednicu, one što odlučuju u ime naroda. Gledam osnovu kojom rade. Novac i materijalna korist ih vode. Čak i ratovi se tom osnovom pokreću. Kada će oni dijeliti ljubav?
Uprljani siromah koji kante premeće ne bi li u otpadu našao neku sitnicu za sebe. I on je dijete; i on je onom iskonskom iskrom, ali već posustao; ima li ljubavi za njega?
Djeca sa teškim oboljenjima koje zakon često ne prepoznaje, ne poznajući njihovu bolest; ima li ljubavi za njih i razumijevanja od onih koji odlučuju?
Ostavljena djeca po domovima; ima li ljubavi za njih?
Što znači ona često upotrebljavana riječ ‘boljitak’?
A dječica, siromasi, bolesni, duša zatrpanih nevjerom vape. Kao kroz uski prozorčić još motre u nadi. Niste li im možda slični? Možda na neki drugi način? Otvorite srca i pružite ruke svijetu.
S ljubavlju … :)
Post je objavljen 20.07.2011. u 15:16 sati.