Obično krenem pisati kad me nešto što sam osobno primijetila potakne na razmišljanje, a čim počnem o tome pisati skužim da u glavi imam čitav mozaik informacija, koje sam pokupila, neke svjesno, ali najčešće ipak nesvjesno.
Komunikacija je dosta zanimljiva tema.
Moglo bi se o tome naširoko, ali mislim da je u osnovi najbitnije prepoznavanje dobre komunikacije, dobre namjere od one, ne baš tako dobre. Među prijateljima, članovima obitelji, parovima..itd....uglavnom tamo gdje prestaje formalno komuniciranje. O toj bi sada puno radije pričala..
Mislim da je inicijator 'dobre' komunikacije obično netko tko je vrlo samosvjestan. Pogotovo ako osoba uspješno suzdržava od event.nagona da svoje vještine zloupotrebljava....u svrhu manipuliranja drugima,šefovanja, izbjegavanja dužnosti , ili jednostavno, ''tjeranje vode na svoj mlin'', kako se to kaže.
Ljudi s kojima je ugodno razgovarati, koji ne škrtare na šarmu i riječima, ali ih i ne prosipaju....rijetki su. Koji ne skreću s teme, doista slušaju sugovornika, koji se drže teme uz neznatno skretanje s nje, ukoliko je potrebno, da se pušta subjekta da kaže šta ima za reći, kad je već počeo temu.
Jedno je biti spontan, a drugo je smotati drugu osobu da više ne zna što je uopće htjela reći.
Takvi ljudi, koji imaju 'mjeru' (imaju takta), vjerojatno imaju već koju godinicu...ali ne mora biti! Ne sreće ih se baš često, ili barem ja nisam.
Obično budem ugodno osvježena, ako se nađem u društvu nekog takvog; nasuprot ljudi čije gluposti ostavljaju traume i stres po njihove prijatelje i bližnje.
Da, to su gluposti. Nemam prikladniju riječ. I pizdarije. U stanju su odbiti komarca svojom glupošću...........
U međuljudskim odnosima vlada kronični manjak iskrenosti i - jako puno lijenosti. Da, većina su ljudi lijene p_z_e koje će se rado pohvaliti plodovima svoga rada, koje su stekli često nauštrb privatnih odnosa.
A na temelju manjka iskrenosti se grade i održavaju familije, loze.
Iskrenost u odnosima je jako važna, no opet je jednako teška i teško je biti uporan u njoj, pogotovo ako je osoba izbjegava. Teško je provoditi pravu komunikaciju jer ljudi imaju odličan osjećaj tj.instinkt za izbjegavanje istinite komunikacije, jer im pričinjava napor i izaziva otpor, često i strah.
Ljude je vjerojatno strah od tuđe manipulacije, što je samo po sebi znak da im fali instinkt za prepoznavanje toga, inače bi se manje bojali.
Obeshrabrujuće su to okolnosti za osobu koja je poduzela inicijativu i unijela u svoju namjeru osjećaje i iskrenost, a ne dobiva ih u jednakoj mjeri natrag.
No treba se sjetiti kako su tajne tu, da bi ih se iznijelo van.
Često dok putujem nekamo, volim promatrati kuće, njihove okućnice, dvorišta, imanja...ali se pitam, jesu li sve te familije sretne? Meni su moji pofarbali zidove u srednjoj školi nakon što sam ih ispisala raznoraznim stihovima, porukama, mantrama za privlačenje sreće, i slično. Možda bi u nečijoj drugoj kući dobila šamar, ili još šta više...?
Kod vlastih sam se roditelja, kako sam god znala i umjela (najčešće otporom i ponavljanjem svoje šeme), izborila za neke sitne stvari koje oni nisu imali u svojoj kad su imali mene u vidu. Nisu sad oni krivi sve, neke stvari nebi nitko predvidio, ali na meni je bilo da ih naviknem na neke stvari, (ili odviknem). Tko to drugi uopće može učiniti osim mene?
Kako bi na moje zamisli i otpore reagirali nečiji tuđi roditelji? Dali bi bili jači od mene ? Ili možda nebih imala nikakvih teškoća...
Slične stvari su mi pale na pamet više puta, i konačno sam shvatila da nema smisla propitivati kako bi se ja 'snašla' u nečijoj tuđoj kući, kakva bih postala...kad je sudbina svakom podijelila karte jednom, bar kaj se tiče mjesta rođenja.
Nego, ono što je vrijedno zapitati se što je uzrok tome, što svi pomalo kukaju i nezadovoljni su, licemjerjem a sami su prisiljeni koristiti se njime kako bi 'opstali', kako bi prikrili vlastitu ogorčenost, iako najčešće opravdanu.
Kad najvažnija stvar bude, da ne čuje susjed! E onda se zna koliko je sati. Uopće nije bitno što se događa iza vrata, može se desiti i štajaznam...silovanje, ubojstvo duha, bitno je da nitko za to ne sazna. Najviše se energije ušpara ako se uopće- ne razgovara, ne -izgovara... I što se time dobije točno...?
Ne moram biti školovani doktor holističke medicine da skužim kako ti ljudi mahom pobolijevaju od raznih bolesti, a pogotovo krvožilnog sustava. Kako su ti neki ljudi uvijek osaju isti godinama i decenijama, što se tiče navika, ponašanja i stavova. Ne mogu se oteti dojamu da je to rezultat potisnutog dostojanstva, potisnutih osjećaja, potisnutih potreba koje su svojstvene svakom normalnom biću.
Čak mi se čini da imaju gori i razorniji efekt na zdravlje nego konstantno pižđenje i iživljavanje....što je opet druga loša krajnost.
Iz jedne knjige o emocionalnoj inteligenciji i još nekih izvora, plus moji vlastiti izvori, sve mi se čini da je stvarno tako,da su- toleriranje gluposti, neiskazivanje osjećaja, pogotovo takvih kao što su ljutnja i bijes (bijes je nikad iskazana ljutnja koja se širi ko požar, nikad iskazano dostojanstvo, zakašnjela reakcija). I zato mislim da bi trebalo inzistirati na komunikaciji i na iskazivanju osjećaja.
Uvijek se pomalo preplašim kad bilogdje oko sebe ili u društvu primijetim ljude, familije, savršene cjeline koje opasno smrde na vojni režim....e onda znam da tamo fali komunikacije, a odnosi funkcioniraju po posebnom obrascu ili ideji. Jednostavno nesmiješ zamrsiti taj mehaniza, nesmiješ poremetiti tijek okretanja kotačića..ljudi unutar familija poznaju jedni druge otprilike onoliko koliko se poznaju ljudi na poslu, učionici, i tako. Ne mogu se oteti dojmu da je tako u brojnim, brojnim slučajevima....
Kako im uspijeva ne biti zainteresiran za svoga bližnjega? Pa zar to nebi trebalo biti jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Oko čega se vrte te formacije zvane familije, o kojima sada pričam? Mislim da nije potrebno da kažem. ( Pa zatim ljubavne veze?)
I tako prođu djetinjstva, prođu i adolescencije, a da se roditelji i djeca međusobno- ne upoznaju. Možda znaju što vole jesti, (što su navikli,uglavnom), kakvu odjeću nose, ali njihove psihičke potrebe nisu zadovoljene. Možda dijete silom okolnosti odrekne svojih psihičkih potreba.
Teško je povjerovati, da ljudi toliko brbljaju, a pritom ni ne dotiču srca jednih drugih.
Teške teme, znam....ali su stvarnost.
Post je objavljen 14.07.2011. u 22:23 sati.