Seljački postmodernizam ili povratak u feudalizam?
Pisma čitatelja
S gospodinom Josipom Golubićem, saborskim zastupnikom HSS-a, sreo sam se 30. prosinca 2002. i prvo što me je upitao bilo je: "Kakva je to Udruga nezaposlenih i gdje se ona nalazi?" Rekavši da je čuo za tu udrugu i da će ona posredovati oko zapošljavanja nezaposlenih, zamolio me da šutim o onome što će mi reći:
"Pozvat ću ih ja k sebi da mi oberu nekoliko rali kukuruza, koje nisam pobrao, da vidim hoće li oni to htjeti. Dat ću im tri puta jesti i što bi još htjeli?"
" A što je s dnenicom?" Kako bi netko došao samo tako raditi za ono što bi pojeo? Pa, nismo u feudalizmu. Golubić je ostao zbunjen i nešto je samo promrmljao, vjerojatno nije očekivao takvo "realno pitanje". Golubiću sam rekao da građani sve lošije žive i da je sve gora situacija u našem društvu. On me je pogledao razrogačenim očima, i na to mi odgovorio: "Dobro se živi!" Ja s time htio sam mu samo dati do znanja da ne smije zaboraviti, zašto sjedi (tamo) u Saboru RH. A kako su naša mišljenja bila različita, tj. kontradiktorna, Golubić se je odjednom sjetio da mu se žuri, pozdravio me i otišao. O svemu što mi je govorio razmišljam i dalje i ne mogu se dovoljno načuditi. Shvatio sam: Njemu je dobro i njegovo je razmišljanje samo potvrda da "sit gladnome ne vjeruje".
Što sam više o tome razmišljao nametala su mi se i nova pitanja: "Kako netko nama pametuje iz Sabora, a doma nije pobrao kukuruz?"
Kakav je to primjer seljacima, ima li takav gospodin "seljak" pravo nositi "viteški mač" i njime krojiti tuđu sudbinu?
Kakve li ludosti. Golubića sam prvi put upoznao 26. lipnja 1999. godine kada sam podržao "blokadu" bjelovarskih cesta i to pet dana. Rušili smo HDZ da bi došli drugi, što ne znači - bolj! Sjećam se zaklinjanja u poštenje, domovinu, prisege građanima, cijelome narodu i državi. Prohujalo je već 36 mjeseci od 03. siječnja 2000. godine. Kao da nitko i ne pita da se polože računi. Od obećanja da će štititi interese građana izvan svega (obitelji, svakog pojedinca...) nije ostalo ništa. Građani i birači stoga su apatični jer su još jednom prevareni!
Od zastupnika iz HSLS-a ponajprije bih očekivao da su njegovi bližnji - seljaci i radnici. Ovo pišem svim umnim ljudima kao "prigovor savjesti", da ne zaborave na plemenitost, koju bi čovjek trebao nositi kao svoje svjetlo. Ne činim to iz zavisti prema bilo kome,ponajmanje prema poznaniku i saborskom zastupniku, ali od razgovora spomenutog u uvodu, ostalo mi je čuđenje, kojem se nemogu ni sad načuditi.
Branko Stojković
Vjesnik , 11. siječnja 2003. (subota) str. 12.
Post je objavljen 14.07.2011. u 12:34 sati.