Državi se ne žuri donijeti poseban zakon o zelenaškim kreditima jer od njih ima koristi
Bjelovar: Razlog je što država kroz porez profitira u slučajevima kada štedno-kreditne zadruge kao pravne osobe sklope ugovore s fizičkim osobama i zarade na njima
Piše: Željko Rukavina
Da su Hrvatski građani izloženi sustavnoj pljački svakodnevno je vidljivo iz niza primejra. Posebno su tu pogođeni oni koji jedva spajaju kraj s krajem. Da bi nekako preživjeli, mnogi se uhvate za “slamku spasa” zvanu štedo-kreditna zadruga. Takvih je pravnih osoba prepuno na šarolikom hrvatskom financijskom tržištu.
Njihov je jedini cilj iscijediti i posljednju lipu iz već davno presahnulihdžepova najsiromašnijih , a ne poslovati na način da se zaštite podjednako interesi obiju ugovornih strana. Jedna od takvih je i Bjelovarka Nada Mičuda koja je spas iz financijske oskudice potražila Ugovorom od 07. svibnja 1999. godine o kratkoročnoj pozajmici od Štedno-kreditne zadruge LIPA iz Križevaca. No, ubrzo je i ona postala jedna od 620 žrtava svoja lakomislenosti s jedne, i državne nebrige s druge strane, našavši se zbog duga na Općinskom sudu u Bjelovaru.
Nada Mičuda potpisala je Ugovor za kredit sa Štedno-kreditnom zadrugom LIPA, misleći da je kamata 3,5 posto mjesečno, a ne desetodnevno:
Članak 1.
Iznos pozajmice: 2.100,00 (dvijetisućesto kuna).
Članak 2.
Rok: 30 (trideset) dana.
Članak 3.
Kamatna stopa: 3,5 (tri,pet) % desetodnevno, kamata plativa unaprijed. Zatezna kamata: 0,8 % dnevno.
Članak 4.
Korisnik kredita je suglasan da se u slučaju devalvacije tečaja kune u odnosu na DEM za više od 1 % neotplaćeni dio kredita i kamata revalorizira za isti postotak koliko je kuna devalvirala u odnosu na DEM. Dakle, ugovara se valutna klauzula vezana uz njemačku marku. Tečaj u treutku sklapanja ovog ugovora za 100 DEM je 375 Kuna.
Korisnik kredita ovim izjavljuje da je upoznat s valutnom klauzulom iz prethodnog stavka.
Članak 5.
Zajmoprimac se obvezuje da će dogovorene instrumente osiguranja vraćanja kredita (čekove i mjenicu) dati Zajmodavcu u trenutku potpisa ugovora o kratkoročnoj pozajmici.
Zajmoprimac ovim izjavljuje da je upoznat s Pravilnikom zajmodavca kojim se pobliže utvrđuju uvjeti davanja pozajmica.
Članak 6.
Namjena: ovaj ugovor sklapa se bez određene namjene.
Članak 7.
U slučaju spora nadležan je sud u Križevcima.
Članak 8.
Ovaj ugovor sklopljen je u tri primjerka, dva za kreditora, a jedan za korisika kredita.
Članak 9.
Ovaj ugovor stupa na snagu danom isplate novca zajmoprimcu.
U Bjelovaru, 07. svibnja 1999. godine.
Zajmoprimac:
U potpisu: rukom Mičuda
Zajmodavac:
U potpisu: samo nečitak potpis.
Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, Mičuda je morala LIPI dostaviti, osim mjenice i čekove Bjelovarske banke d.d. kao osiguranje da će kredit vratiti. Kako LIPA nije puđtala čekove na naplatu, s datumom 05. svibnja 1999. godine stigla joj je opomena da odmah podmiri svoj dug od 2100 kuna sa zateznom kamatom, jer će se u protivnom poduzeti mjere prisilne naplate.
“Znam da se svaki kredit mora vratiti, ali su me malo zbunili kod potpisivanja ugovora jer sam mislila da je kamata 3,5 posto mjesečno, a ne desetodnevno kako stoji Ugovoru. Jednostavno mi je trebao novac i nisam previše razmišljala o kamatama, a posebno o zateznim koje iznose skoro jedan posto dnevno. Da sam znala u što se upuštam, ne bih nikada podigla kredit”, kazala je Mičuda.
Mislila je, kako kaže, da će LIPA dug namiriti iz depomiranih čekova Bjelovarske banke i da će joj “skinuti” 2100 Kuna, pa ju je prenerazilo kada su je iz Zadruge nakon devet mjeseci obavijestili kako je njizin dug prema poslovnim knjigama dana 29. veljače narastao na više od 4000 kuna, te ju pod prijetnjom Ovršnog prijedloga pozivaju da podmiri dug s kamatom od 10,5 posto mjesečno. Kako nije imala novca za vraćanje duga, koji se za nekoliko mjeseci udvostručio, a LIPA je pokrenula Ovršni prijedlog u kojemu traži povrat duga s ugovorenom kamatom od 10,5 posto i na opće iznenađenje sa zateznom kamatom od samo 18 posto godišnje.
Za razliku od Ugovora i opomena, koje je potpisivao direktir zadruge Goran Delić, sada se odjednom zadovoljava sa 18 posto zatezne kamate godišnje i ne traži ugovorenu kamatu od 0,8 posto dnevno. Na taj način on velikodušno oprašta svim utuženim osobama najmanje 272 posto godišnjih zateznih kamata. kada se to pomnoži sa 620 Ovršnih prijedloga, onda ispada da se LIPA iz nekih razloga odriče “masnog” zalogaja.
Možda razlozi takve popustljivosti, kada je u pitanju kamata, leže u članku 141. Zakona o obveznim odnosima, a koji govori o “zelenaškim kamatama”, kao i članak 233. Kaznenog zakona koji, obrazlažući što je Lihvarski ugovor, kaže da će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine kazniti onaj tko daje zajmove uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi.
Da pojednostavimo, Zakon je jasam kada su u pitanju takvi ugovori između fizičkih osoba jer je točno definirana visina kamate i točno se zna kada će tko zakoračiti u području lihvarskih i zelenaških ugovora, za razliku od slučajeva kada takav posao sklopi s jedne strane fizička, a s druge strane pravna osoba, kao što je u konkretom slučaju riječ. Tu odjednom počinje “sivo područje”.
Ako se ne radi o fizičkim osobama, onda Zakon o obveznim odnosima ne normira najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate. Doduše, člankom 399. Zakona o obveznim odnosima, rečeno je da se primjenjuju odredbe posebnog zakona. Nažalost, do danas zakonodavac nije donio poseban zakon.Izgleda da se ni državi previše ne žuri s donošenjem obećanog zakona jer i na takvoj “zelenoj” tržnici, ima svoj interes, jer se dva dobit štefno-kreditnih zadruga oporezuje.
PRAKSA HRVATSKOGA SUDSTVA
Glede Županijskog suda u Bjelovaru, iskristalizirala se praksa koji podupire i Vrhovni sud presudom od 19. lipnja 1999. godine. Županijski sud u Bjelovaru smatra da se prvo mora utvrditi radi li se o enormno visokoj kamatnoj stopi, a ako je to slučaj, odna sud smanjuje kamatu na prosječan iznos koji su za istu vrstu kredita ugovarale banke i pri tome uzimajući u obzir kolika je stopa inflacije u Hrvatskoj.
U današnjim se okolnostima ta kamata kreće od 24 posto, ali na godišnjoj razini. Vidimo da su Hrvatski sudovi zauzeli stav da se na štedno-kreditne zadruge primjenjuju zakoni o bankama i štedionicama kada se one pojavljuju kao davatelji pozajmica, odnosno kredita. Stav rvatskih sudova je, kada se štedno-kreditna zadruga pojavljuje kao pravna osoba koja prima novac na štednju, sasvim suprotan od navedenog primjera. Tu se ne primjenjuju Zakoni o bankama i štedionicama bez obzira što su Zadruge upisane u sudski registar. To državi ne ide u prilog jer bi se u tom slučaju država kroz Agenciju za osiguranje štedih uloga pojavila kao svojevrstni jamac-platac.
OPREZ
Jedini lijek za izlazak iz labirinta, koji je uzrokovan propustom zakonodavca, pojedinci moraju realizirati putem suda, a to je i jedino ispravno što potvrđuje i ovaj slučaj “Mičuda – LIPA”, jer bi se u protivnom zatezna kamata i dalje obračunavala po 0,8 posto dnevno, a ne po “diskontnoj” stopi od 18 posto godišnje.
Kako ne postoji automatizam u Ovršnim predmetima sudu su vezane ruke, i ako jedna od ugovorenih strana ne prigovara visini kamata one ostaju onakve kako su ugovorene. Stoga bi svatko, prije no što sklapa pravni posao takve vrste, trebao biti oprezan do krajnjih granica jer u protivnom posljedice su nesagledive”, rekao je za “Republiku” Ljuban Batinac, sudac Županijskog suda u Bjelovaru, kojemu je to područje specijalnost.
Dnevni list: "Republika", 26. veljače 2001.
-------------------------------------------------------------
095/814-82-90
BRANKO STOJKOVIĆ
brankostojkovic152@yahoo.com
------------------------------------------------------------
Post je objavljen 14.07.2011. u 11:27 sati.