Marketing
Priča o čovjeku VI
" Krik se začu. Lepet krila. Nada osta sama. Sniva sad. Ne budi se. A zora joj sve bližom biva...
Umrijet će mi moja Nada, pomisli Nemir koji je gledao kako plava zora prilazi dolcu Sna. Ako umre moja draga, nestat će mi i sva snaga...Dotući ću ja sam sebe. Plakat ću nad tijelom usnule nadalice sve dok ne ugasne žižak mene lutalice. Ne želim umrijeti. Niti želim da umre moja Nada. Idem do Sveznadara. On će znati kako probuditi Nadu.
Nemir je tako krenuo u novo lutanje. Potragu za Sveznadarom. Pružao je najduže korake...širio ruke...pripremao se za susret...čekao je mišlju...tražio slutnjom...strahovi se rojili u njemu.. Da bi sačuvao Nadu, mora ubiti Sumnju, zatočiti Ljubomoru... U roju svome ugleda pepeljastosiv oblak Umrtvljenja ponad ognja svemoćne Spoznaje. Nemir je progledao.
Sveznadar je u blizini. To je njegov sveprisutan čardak. Nemir je progledao. I bio je spreman kročiti na Sveznadarov prag...Srcem je molio za Nadu.
Sveznadar nije morao pričati. Taj je slušao ispovijed njegova bitka. Slušao je bol.
Nemir se morao odreći svih kako bi spasio Nadu. A draga mu je bila Sumnja. Draga Očajna i Tjeskobna... Nije želio da ijedna nestane. Sve su mu bile drage. Svaka je imala svoju draž. Posebnost u njegovu proživljavanju. A morao se odlučiti. Morao se odricati... Odreći se Nade...sama ga je pomisao ubijala. Odreći se Sumnje i ostalih...teško. Kraj bilo koje od njih mogao bi biti njegov kraj.
Tim saznanjem završio je Nemir svoju ispovijed...
A Sveznadar?
Sveznadar se grohotom nasmijao. Kao da se sve to njega i ne tiče.
Pomisli, zašto bi itko morao nestati.
Okupit ću Nadu, Nemir, Sumnju, Tjeskobnu, Očajnu, Ljubomoru, Tijesnu, Šaptalicu i zatočiti ih.
Pa reče: NEKA BUDE ČOVJEK
Post je objavljen 09.07.2011. u 16:21 sati.