Ivek je bio moj prvi "pravi dečko",
Zbog njega je sve bilo drugačije i ljepše
i bio je stariji cijela dva dana od mene .
Kad smo krenuli zajedno u prvi razred ,
zaštitnički se odnosio prema meni ,
nosio mi torbu , čuvao me i pomagao zadaču.
Prvi puta me zapravo poljubio za 12 rođendan ,
a za cicu tek poslije 16 godina .
Bilo je tu svega , no nikad se nisam naljutila na njega .
Kad smo zaglavili na lupitvi kod
njegove ujne u drugom selu ,
nitko nije obračao pažnju gdije su i kako se djeca igraju .
A bili smo djeca .. kažu ..
Vjetar je lagano dizao moje
pramenove prema svjetlu ,
a mjesec obasjavao njegovo lice
nije postojao savršeniji trenutak za poljubac ,
poljubac u ljubljenje a ljubljenje u hmm..
Tvoje oči su čudne - reče Ivan i spusti svoje usne na moje
Nisam mu rekala ništa
A u utrobi sam nosila njegovo dijete ..
Poslije nekoliko dana dobio je poziv za rat i otišao ...
Plakala sam danima ,
Plakala nočima ...
Imala sam zlu slutnju ..
Da , nikad se nije vratio ..
I opet sam plakala ,
Nisam vjerovala , nisam se usudila
vjerovat da ga nema ..
Čak me ni život koji je nicao u meni
nije natjerao da se trgnem ..
Prošli su tjedni , kako smo ga spustili
U hladnu zemlju..
A ja sam tonula još dublje.
Jedne kišne jesenske večeri ,
Iskliznuo je i taj podsjetnik na njega
Zauvjek , nestao ..
Kao i ja ..
Ostao je samo miris jeseni ,trag na drvetu i
mjesečina sa njegovim očima ..
SeDmA
Post je objavljen 06.07.2011. u 19:57 sati.