Marketing
Priča o čovjeku I
" Zvala se Nada. Budila se s rumenim sutonom. Umivala se rosom Hrabrosti i izlazila na dolac Sna. Iščekivala je Sveznadara. Osluškivala je teške korake Vječnog. Slutila je obrise Istine. ..Svaki suton bio je prilika za susret dvaju svjetova. Jedan bijaše dijete drugoga. Svaki suton bio je teži za pitanje, ali ne i za sumnju...
Nada se budila svako predvečerje uvjerena kako će sresti Sveznadara. Čekala je sjedeći na već spomenutom dolcu. Od samog početka treptala je mišlju o Sveznadaru, o daru jednog Sveznadara...Taj početak baš i nije bio klasičan početak. Nitko ne zna kada je Nada naslutila Sveznadara i kada je odlučila sresti ga. To i nije bitno za priču o Nadi. Bitan je samo njen zaključak o Sveznadaru. Sveznadar će doći... Nada vjerojatno nikada nije pomislila da ga potraži. A možda je Sveznadar njena prva misao, misao početka koja bi utrnula objavom...Kada je prvi put izišla na svoj dolac, lice je njeno odražavalo Hrabrost koja se kasnije cijedila niz njena mrtva ramena, njene mrtve ruke. Nadine su ruke bile mrtve jer nisu tražile, već su čekale. Nadine su noge bile mrtve jer nisu hodale, već su se skvrčile i čekale. Nada je bila sva utrnuta. Da bi stigla na dolac, čak je i skakutala. Susjedi su izlazili na vrata i promatrali smiješnu, malenu priliku kako odmiče u rumen suton...Nitko se nije usudio poći za njom. A svi su se pitali što čini Nada svake noći. Ujutro,kada bi sunce otjeralo i posljednje sjene čežnji, ohrabreni bi krenuli na njen dolac. No, ništa ne bi nalazili. Oni nisu znali da Nada ne čini, ne traži, ne grabi. Nisu znali da Nada samo sluti, čeka..."
...
Post je objavljen 05.07.2011. u 21:18 sati.