Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

dogovorni rat - da li se mogao izbjeći?

.- revitalizirani post od 25.6.2011.

ČEKIĆ I

NAKOVANJ

Naravno da se u dva sata dvodijelnog dokumentarnog filma ne može reći sve o takvoj temi kakve se prihvatio, ali ono što je rečeno izgleda suvislo i upečatljivo. Ipak, neke komponente izrazito nedostaju. U prvom redu, nedostaje priča o tome kako i koliko je sve što se događalo pogodovalo Miloševićevom sinu i Tuđmanovoj djeci, dugom nizu ratnih profitera i mirnodopskih grabljivaca, ne naznačuje se cijeli kompleks famozne „pretvorbe“, a bez toga je sve što rade glavni akteri uvelike besmisleno. Međunarodna zajednica spominje se vrlo ograničeno, što su radili kad je zlo krenulo, ali ne kakva je njena uloga da je do svega došlo. I posljednje, ali ne najmanje važno, ne spominju se crkve i njihovo djelovanje. Ipak, sve u svemu, ostajem uz prosudbu da vrijedi odvojiti dva sata života i pogledati što nam se to preko interneta nudi.

Meni najzanimljiviji dio tog uratka počinje u sedmoj minuti i četrdesetoj sekundi prvog dijela:

Leta hiljadu devet stotina devedeset i prve godine Evropska zajednica je predsjednicima Yu-republika nudila oko pet milijardi dolara nepovratnih sredstava i status pridruženog člana unije… Kao što znamo, oni u čijim je rukama bila sudbina svih nas s prezirom su to odbili.

Pitanje „da li se rat mogao izbjeći?“ ima odgovor. Da, mogao se izbjeći, upravo tada.

Potpuno sam zaboravio na tu epizodu, sve dok me ovaj film nije podsjetio. Prisjećam se, kad se to zbivalo mislio sam „od te ponude neće biti ništa“, i bio sam u pravu. Danas, nakon više od sto tisuća mrtvih i nekoliko milijuna stradalih na razne načine, vidim da je to bila posljednja stvarna prilika da se sve to izbjegne, prilika koja je proigrana. Ponovo mislim da sam u pravu, kao što sam i onda bio.

Pitanje „da li je rat bio neizbježan?“ ima i drugi odgovor. Bio je neizbježan jer je velik dio svih naroda već sluđeno slijedio vođe kojima nije bilo u interesu da se rat izbjegne.

Danas - dvadeset godina kasnije - predstavlja se kao veliki uspjeh da ćemo možda uspjeti izboriti ono što smo svojevremeno odbili. Ili smo možda to već dobili, i to nedavno? Nisam siguran, ne obraćam pozornost na ono što je nevažno jer je prekasno.

Za sve mrtve i stradale zauvijek je prekasno, a tragičnost njihova stradanja je višestruka. Tragično je samo po sebi što su stradali, tragično je da su stradali nepotrebno i uzaludno, tragično je što nisu shvatili (a mnogi preživjeli ni do danas) zbog čega su stradali ni tko je tome zapravo kriv. Utoliko je i pitanje jesu li se Milošević i Tuđman išta dogovorili također nevažno, važno je da su složno i uigrano zajednički djelovali svaki na svojoj strani, kao čekić i nakovanj, a kao pravi razlog svih stradanja pokazuju se jedino bezgranična sebičnost, grabežljivost i jeftina taština kojima nije važno koliko nedužnih strada da bi se oni zadovoljili.





Post je objavljen 31.05.2015. u 12:00 sati.