ART & RAT – It's a Yin Yang thing
Iako sam mišljenja da živimo u jako ispolitiziranom svijetu gdje se svaki estetski izričaj gleda kroz etičke naočale, a za to je odgovorna prevladavajuća društvena paradigma političke korektnosti, jedna scna, točnije kraj filma Dr Strangelove me je ponukao na pisanje o temi odnosa između umjetnosti i rata. Drugim riječima art i rat. Eto, osim toga te dvije riječi su si anagrami pa kud ćeš bolje asocijacije.
Dakle, na kraju filma Stanleya Kubricka Dr Strangelove imamo prikaz eksplozija atomskih i nuklearnih bombi u raznim pitoresknim (pacifičkim?) krajobrazima uz pratnju muzike Vere Lynn "We shall meet again".
Sad, ta scena bi se najlakše mogla protumačiti kosristeći Kantovu tezu dinamički uzvišenog, gdje nas neka pojava svojom monumentalnošću istovremeno očarava, ali i plaši. Kant je za to koristio prirodne fenomene poput velike planine ili oceana dok je Kubrick iskoristio bombe, pa je i drugi naslov navedenog filma "Kako sam naučio voljeti bombu.".
Ipak problem arta i rata, odnosno mojeg postavljana teme da je art vezan uz estetiku, a rat uz politiku, točnije etiku (problematiziranje jeli rat opravdan, koja strana je u pravu i zašto) bi bio imun na dinamički uzvišeno, budući Kant tvrdi kako to nije estetski sud, već jedini i to iskrivljeni način kako ljudska spoznaja može prevazići barijeru kategorija uma koje čine našu spoznaju stvaraju fenomenološki svijet unutar kojeg živimo i koji je jedini moguć za našu vrstu.
Naime prema Kantu taj proturječni doživljaj istovrermene očaranosti i prestrašenosti nekom pojavom je ono što gura našu imaginaciju preko spoznajnih kategorija koje ne mogu u potpunosti zahvatiti pojam beskonačnog. Time mi barem na pogrešan način imamo sitni uvid u noumenološki svijet.
Pitanje je jeli Kubrick želio baš to iskazati svojim krajem filma, dakle ne neki estetski doživlja, već da ljude gurne preko ruba spoznaje i da dožive svoju malenkost u odnosu na tako nešto glomazno kao što je eksplozija atomske bombe?
Tu imamo par problema. Prvo, Kant za svoje dinamički uzvišeno koristi prirodne pojave poput velike planine ili oceana, a ne ljudske konstrukte ili ratne strojeve. No, želi li Kubrick poručiti da je čovjek stvorivši atomsku bombu stvorio nešto još monumentalnije od same prirode i na taj destruktivan i pomalo tiranski način konačno zagospodario njome, tako da ta eksplozija ima jaču moć dinamički uzvišenog nego neki prirodni fenomen, koji je sad jednako malen prema atomskoj gljivi, kao što je čovjek malen spram planine?
Drugi je problem sama pjesma Vere Lynn, koja nema neku estetsku vrijednost, već je jedna od onih kič pjesama ratne propagande koja je tješila vojnike što su išli u rat da će se vratiti doma jedan dan (nacistički pandan joj je Lilly Marlen).Ja taj kraj vidim više kao neki kičasti vatromet, budući je popraćen kičastom muzikom koja je također ciničan komentar Kubrica na ratnu propagandu, jer
iz nuklearnog rata nema povratka.
Stoga sam mišljenja kako nam u principu Kubrick želi poručiti kako ljudski pokušaji dostizanja uzvišenog nužno vode u destrukciju, uz dodatnu sprdnju sa kreiranjem nadrase, koju je iznio britanski komičar Peter Sellers u ulozi Dr Strangelovea.
Sličnu kombinaciju efektnih eksplozija uz pratnju muzike imamo u filmu Francisa Forda Copole "Apokalipsa danas". Ona se ipak više dotiće estetike i same estetizacije ratovanja, budući da eksplozije napalm bombi prati pjesma The Doorsa "The End" (koja je jedna od nekih rock pjesama koja je dostigala pravi umjetnički status), a druga scena je kada napad helikoptera prati muzika od Wagnera, njegove Valkire, pa su i helići neka personifikacija tih mitskih stvorenja iz Asgarda.
Naime, kada osoba počne doživljavati rat kao nešto lijepo, a ne kao nešto ružno što uništava živote i nanosi patnju zna da je ušla u srce tame, jer upravo prema romanu "Srce tame" je rađen film Apokalipsa danas. Zato su i likovi koje tumače Robet Duvall i Marlon Brando potpuno ludi i izopačeni, a Martin Sheen se nakon obavljene misije bori protiv tog zlog demona ljepote rata.
A Ljepotu rata je Stanley Kubrick pokušao prikazati filmom Full Metal Jacket. Iako je uvriježeno mišljenje da se radi o filmu što kritizira rat, kroz napade ludila regruta i brutalnu osvetu, ja tu kao neki đavolji advokat kroz neku vrstu žižekovske pervertirane vodilje kroz film mogu pronaći elemente ratne propagande. Što nam onda postavlja estetsko etičku dilemu, do koje granice je nešto umjetničko djelo, a ne ratna propaganda i da li reference na filozofiju i kadriranje mogu anulirati vizualnu privlačnost ratnih slika što će onda mobilizirati mnoge mlade ljude da se priključe vojsci i žude za ratom kako bi doživjeli nešto slično onome što su vidjeli na filmu.
Razlozi za to jesu borbe što su u filmu prikazane kao rock videospotovi, pjesma Surfing bird i mitraljezi ehe! Pa sam dril ne bih protumačio kao neki kalup ili klesanje sirovine da se od običnog čovjeka učini ubojica, već kao sito, onaj tko ima nagon ubojice prolazi, a onaj tko nema, poput private Pilea, popizdi i ubije se, iako je želio razvit nagon ubojice do te mjere da je počeo pričati sa puškom.
Dodatna potvrda je da čak i oni koji prođu sito, a još imaju neke moralne dileme kao private Joker, na kraju filma se prikažu kao najveći psihopate, scena kada Joker ubije ranjenu vijetnamsku snejperisticu i svi njegovi kolege što su prošli koroz sito drila nagona za ubijanje, mu govore "Hard core!". "Born to Kill" + "Peace sign" = Hardcore ubojica, jin jang situacija kako kaže, jer je jin jang neka vrsta balansa. Osoba u jin jang situaciji ubija bez grižnje savjesti, u svakom zlu neko dobro, pravi psihopat.
Ovaj dio teksta je najviše otvoren za polemiku, jer kao što sam rekao, možda sam u krivu, ali sam krenuo u tu žižekovsku pervetiranu analizu filma, pa eto.
I za kraj jedan film koji nije baš ratni, iako ima oružanih sukoba, ali posjeduje tu komponentu sukoba estetskog i etičkog, odnosno radi se o društveno angažiranom filmu. Riječ je o filmu District 9 redatelja Neilla Blomkampa.
On se, iako kritizira društvo, uklapa u propagandu nasilja time što čini samoostvarujuće proročanstvo.
Hmmm, o čemu je riječ?
Ajmo dakle, u filmu se kritizira odnos vlasti u Južnoafričkoj republici prema tamnoputom stanovništvu kroz metaforu s vanzemaljcima koje se seli iz njihova naselja u neko još gore koje je poput koncentracijskog logora i ti vanzemaljci su izloženi nasilju i nebrizi.
I sve bi bilo super, film je bio hit i cijeli svijet je saznao za te probleme, da nije pol godine kasnije uoči svjetskog prvenstva u nogometu južnoafrička vlast napravila sa tamnoputim stanovništvom istu onu stvar koju je kritizirao film District 9. Raselila ih je u neke još gore kampove, gdje su još više izloženi nasilju i nebrizi, radi profita stranih korporacija zbog svjetskog nogometnog prvenstva. I pitam se, ima li društveno angažirana umjetnost uopće moć promijeniti svijet ili je vladajuća oligarhija toliko snažna da sa ciničnim osmjehom koristi metode iz filmova i drugih grana umjetnosti što su tamo kritizirane?
Dakle da zaključim, koliko god filmovi o ratu kritizirali sam čin ratovanja, njihova visoka estetiziranost je ono što daje ideju vlastima da mogu ostvariti upravo tu stvar koju film kritizira. Tako su CNN i druge velike medijske kuće po uzoru na ratne filmove estetizirale ratne reportaže , tako da danas ljudi, osim onih što su akteri samih ratova, te sukobe ne doživljavaju za ozbiljno. Rat u Libiji recimo se naziva humanitarni i ljudi ne doživljavaju da na tu bogatu zemlju padaju prave bombe, već valjda misle da padaju gumene mede?! Ista stvar s Irakom, a sve zbog profita velikih naftnih korporacija pod maskom demokracije i visoke estetike. I na kraju scena iz Full Metal Jacketa koja najbolje sinetizira tekst "Duality of man, Yin Yang thing.".
Post je objavljen 23.06.2011. u 15:28 sati.