Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/the-freak

Marketing

II.

„Ali, Nell…“ zavapi Lucinda nakon dvije kratke blažene minute šutnje.

„Neću Lus.“ Nell ju odmah poklopi i podigne prst u zrak kao znak kraja rasprave. Svi smo izuzev njih dvije, očajnički odahnuli kada smo shvatili da su gotove sa svojim kvocanjem. Kokoške, rekao je Starz neopisivno blizu scene kojoj smo prisustvovali gotovo svakog jutra.

Lus je krenula ponovno otvoriti usta, na što je Starz odmah instinktivno reagirao: „Ne! Koji god da je 'lik', 'tip', 'muškarac', 'dječak', 'treban', 'pican' u pitanju, istog trena ćete začepiti svoja usta i nas ostaviti na miru. Eno vani je divno vrijeme, da smrzneš guzicu pod dva metra snijega, tamo se idite svađat.“

Uvrijeđeno su primijetile njegov namršten izraz lica koji je govorio mnogo više od opaske koju je netom izgovorio. Ruta se prvi puta ovog jutra osmjehnula, a meni nije preostalo drugo nego da prevrnem očima. Koliko god Lus i Nell bile dobre i divne osobe, dečki su jedina stvar koja ih je skretala s tog pravca. Nije to loše, kada je u normalnim količinama. No, pretjeruju. Svakog tjedna rade ovakve drame zbog novog dečka i uvijek se svađaju oko toga koja će ga imati. Nikada niti jedna ne završi s njim jer se ispostavi da je zauzet, glup, bezobrazan, dvoličan ili peder.

„Idem se prošetati.“ Klimnem glavom u njihovom smjeru i ponesem kroasan s čokoladom u jednoj ruci. „Accio kaput.“

Susrela sam se sa svojim toplim, crnim odjevnim predmetom na izlazu iz Velike Dvorane. Poželjela sam mir, sada kada sam napokon procesirala i shvatila što sam pročitala pod onim naslovom. I dalje ne znam kojem je čarobnjaku ili vještici palo na pamet da objavi to. Nikada bezjački svijet nije imao veze sa njihovim trabunjanjima. Nitko od njih nije niti shvaćao bezjački svijet. Oni koji pak jesu, nisu imali zašto pisati o njemu, jer se mnogo onih naše vrste protivi takvim objavama. Mržnja koju imaju je potpuno neutemeljena, ali njihovi položaji u društvu i Ministarstvu su daleko viši nego što drugi to žele.

Posljednji zalogaj kroasana doveo me u zabačen kutak dvorca. Osjećala sam snijeg u starkama, ali ne i hladnoću. Bijeli dvorac bio je urešen i veličanstven u ovo doba. Bio je apsolutno zadivljujući, posebno iz ovog kuta. Visoke kule uzdizale su se u nebo čija se boja neprestano prelijevala iz bijele u plavu, iz plave i bijelu. Dodirne točke izrazito plavih nijansi neba i hladnih pahulja snijega davali su nekakav spoj koji je znao oduzimati dah. Sve je to bila bajka u Hogwartsu.

U međuvremenu iz položaja naslonjenog na kamen, spustila sam se niz njega i sjela na veliku hrpu snijega. Iz desnog džepa kaputa izvukla sam kutiju cigareta i pažljivo ju otvorila. Bila je gotovo puna. Izvadivši jednu, držala sam ju u ustima, dok sam spremila kutiju natrag u džep kaputa. „Incendio micrum.“

Cigareta je sijevnula kada sam povukla. Bijeli dim više se nije nazirao kraj kristalića snijega, i silne bijele pozadine, okoline… Ali znala sam da je tu. Osjećala sam ga pod prstima. Sada, kada sam sama sjedila u podnožju kule, s cigaretom u ruci i dimom u plućima, navrnula su sjećanja.

Flashback

„Addie?“ šapnula sam djevojčici koja je sjedila kraj mene.

„Reci Nic.“ Primijetivši da šapćem, pomislila je da se igramo. Nastavila je i ona šaptom.

„Imam ti nešto za ispričati. Ali ne smiješ reći nikome, znaš?“ nasmijala sam se. Znala sam da Addie sigurno nikome neće reći ovo. Nikada prije nije odala tajnu, zašto bi sad?

„Dobro Nic. Obećavam da neću!“ podigla je ruku u zrak, postavivši desnu na prsa tako se zaklinjući.

„U redu. Slušaj. Ovo je malo… Smiješno. Zapravo nije. Ali jest. Ne znam hoćeš li mi vjerovati… Ali prošli tjedan kada si otišla s proslave. Meni je stiglo pismo.“ Nacerila sam se, ali ipak se naslućivala ozbiljnost u mom glasu. Addison nije baš sve shvaćala kao glupost.

„Pismo? Kakvo pismo? Tko tebi šalje pismo?“ Čulo se uzbuđenje u njezinu glasu.

„Pismo. Iz nekakve škole. Žele da idem u njihovu školu.“ Slegnula sam ramenima, skrivajući dva bitna dijela priče iza osmijeha. Jedan je bio nevjerojatan, drugi dio ne izgovorljiv.

„Ma daj? Zezaš! Ovdje? U Londonu? Neka prestižna škola, zar ne? Privatna? Nude ti stipendiju?“ Addie ja nastavila uzbuđeno prihvaćati moju obavijest, ali što je ona više opisivala mogućnosti, tako je meni srce više tonulo.

„Ne. To je problem Addie. Nije ovdje. Daleko je. Ali kažu da ću živjeti u dvorcu. I znaš što još kažu? Tvrde da sam ja vještica.“

„Ma zašto te vrijeđaju? Bezobrazno. Nisu ti valjda slali pismo da te vrijeđaju. I kako daleko? Nećeš valjda ići, sada kada su ti rekli da si vještica!?“

„Ne, Addie. Ne takva vještica. Vještica kao vještica. Kao ona sa štapićem i letećom metlom. Kažu da mogu čarati.“ Addisonine usne raširile su se u jedno veliko okruglo slovo 'o', a intenzivno plave oči netom su se zacaklile od novog naleta uzbuđenja.

„NIC! ČOVJEČE!“ vrisne, zaboravivši da je trebala šaputati i skrivati ovo o čemu joj govorim. Danas je teško vjerovati da se netko tako veselio zbog mene.

„Ali Addie. To je jako daleko.“ Sagnula sam glavu i skrila lice kosom. Moje su se oči također caklile, ali ne od sreće. To je značilo da idem i da ćemo se jako rijetko viđati. Nećemo više biti u dva različita razreda, sada ćemo biti u dva različita svijeta. No, Addison to nije prihvaćala sa pesimističke strane.

Žurno je ustala plesati po sobi što poznaje vješticu. Što joj je jedna takva najbolja prijateljica. Bila je sretna. Iskreno sretna. Dječji smijeh malene Addie širio se noćnim pejzažem izvan prozora Londonskog Dječjeg Doma.

Tjedan dana kasnije, ja sam stajala očiju koje su se opet caklile u suzama pod zrakama kasnog ljetnog sunca u dugoj crnoj haljini i malim crnim cipelicama sa cijelim zborom djece iznad malenog humka suhe sivkaste zemlje.

End of flashback.

Oprostite. Molim vas. :*.

*tu.


Post je objavljen 19.06.2011. u 01:27 sati.