Učili me nisu. Kazivali su mnogi priče govoreči da to je vjera. Čuo sam da Bog je stvotio svijet i brojaše i dane stvaranja. Pričali o moćima nevjerojatnim, da vjeru mi pobude... meni malom nevjernome. Bilo je to u krugovima prijatelja. Ali bilo je i onih što ne vjerovaše tek na riječ. Njima je sve to bilo poput priča bez osnova. I ja bijah uz njih.
Logika nam je već za rana bila sredstvo dokazivanja. Tako ubrzo izmislismo ili prihvatismo kontrapitanja kao 'Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podići?', ili 'A tko je stvorio Boga?', ili 'Kako i iz čega?'.
Među djecon učenom vjerom mi bili smo nevjernici i nekako bijasmo od njih izopčeni. Kada bi neki klinac nekoj klinki kazao da je voli i da li bi ona htjela biti njegova cura, a bilo je sve tako dječački bezazleno, najčešće se dobivao odgovor, ako je bilo osjećanje iz različitih skupina: 'Ne, ti ne ideš u crkvu.' I pucale su simpatije na tome. Znam puno takovih slučajeva osnovnoškolaca kada sam i ja išao u školu.
Da ne govorim o obiteljima kada je ozbiljnija ljubav nastupila, pa se nastojala spriječiti veza, a često se išlo i do izopčenja iz obitelji za one kod kojih je ljubav bila jača od tradicije.
Porastao sam i odrastao. Oženio se i stvorio obitelj u kojoj u život krenulo je četvero novih ljudi, naša djeca. Nisam se vjenčao u crkvi, a niti krstio ni jedno dijete. Nije to bilo nikome u inat. Jednostavno to nisam razumio i nisam mogao slijepo raditi i odlučivati u njihovo ime.
No, nisam ni životom stvarao energiju odbojnosti. Cjenio sam ljude po vrlinama i dobroti. Tako sam odgajan. Viđao sam mnoge koji su se u Boga zaklinjali, a činili suprotno od dobrote.
Sve to se od drugih pripisivalo komunizmu. Pokojni otac mi je bio komunista, a i ja sam u zrelim godinama pristupio. Vidio sam to kao mogući stvaran put dobru. Ubrzo sam vidio da i u tim redovima vlada raznolikost, pa čak po svim vrijednostima i konačno kao priznanje vrijednosti ostade tek deklaracija o pripadnosti. Djelovanje na putu dobrote se rasplinulo.
Stigle me i 90-te. Bilo su to godine u kojima se nisam dobro osjećao. Vidjeh mnoge u isticanju neprijateljstva. Meni je to strano. Zar da mrzim nekoga koga neznam i čak niti znam što misli i kakav je kao čovjek? Zar da mrzim zato što ptipadamo drugim narodima ili vjeroispovjestima? Gledao sam u čudu što se zbiva. Nisu se razumjeli oni gore, njih manjina i stvarala se mržnja među narodima. Strašno!
Raspale su se mnoge obitelji, jer su supružnici bili drugačije vjeroispovjesti. Javno su se svi branili na obje strane. Neki bijahu izmanipulirani.
Kada netko nekome nekoga ubije: kada netko razori čitav grad; kada netko ubija one koji su drugačiji, stvaraju se teške rane. Ona manjina koja je sve pokrenula i podržavala govorila je o žrtvama. Oni su svojim ideologijama žrtvovali ljude i gradove.
Govorili su da dolazi neprijatelj sa istoka bez milosti, a tamo bijahu mladići kojima su drugačijim pričama pomutuli svijest. Pričali im o ponosu naroda koji pamti velike bitke. Kada se krenulo krv nije mogla stati, jer ginulo se. Bilo je tako često u povjesti. Koliko li je mladosti izginulo za želje raznih vladara? Njihova krv mijenjala je povjest. Da nije tako bilo ni ovoga danas ne bi bilo, a možda ni nas. Zamislih se nad bolima i tugom prošlih vremena. Što čini nemoć ljudska? Neki tome kažu moć. Ako jest moć, onda je i odgovornost. Ako je nemoć treba naučiti i sticati moć, moć činjenja dobra. Da, da bi svijet bio svijet radosti, ljubavi i poštovanja. Ovo je svijet Gospodnji. Ima mjesta za sve nas, a razlike u poštovanju su dar Božji.
Ovim mislima nikoga ne optužujem, ali ja puno toga ne bi činio tako. Oni nisu znali i nisu mogli. Najprije protiv sebe i svojih predrasuda, a neke je vodila bol od ranijih sukoba. Uvijek polazimo od sebe, pa čak kada se i preskačemo.
Na popisu stanovništva upitao me popisivač za vjeru. Pitam ja njega, da li me pita, da li vjerujem u Boga i da li mogu odgovoriti sa da? Kaže da nema takova mogućnost. Pa šta ću onda? Tada mi on pročita što se može upisati kao odgovor. U svenu ponuđenom vidim razlike i suprotnosti po načinu današnjeg doživljavanja. Ja sam uz sve dobre ljude. Kaže na to popisivač, da bi mogao onda staviti agnostik. Kaže da oni misle da nešto postoji. Znam da čovjek radi svoj posao kako su mu odredili oni koji su mu posao dali i da nema vremena za moja objašnjavanja. Ok, može, agnostik. I tako su mi bili i sin i unučići. Žena i snaha su se izjasnile kao katolkinje. Kažu da su krštene. Jesam i ja, ali ja volim sve ljude i sve živo i ne želim stvarati razlike na putu moje vjere. Svoj odnos prema Istini sam gradio mojim životom. Shvatio sam da je cijeli svijet svijet Istine, a putovi do nje su za svakoga po na osob. Tako će biti sa razumijevanjem. Mislim da je to značajno.
Religije su stvarane kroz povjest. Nije bilo komunikacija i često su se širile mačem. Danas, u vrijeme interneta i komunikacija više nije tako. Dobrota pripada svima, a često za to treba razumijevanja. Pa, eto, pred ulazom smo u zajednicu velikih razlika, a one će se povečavati daljnjim širenjima. Jesmo li nešto naučili?
Gospode, Istino po svemu što postoji, onaj koji jesi, dolazim ti kao agnostik. Tako kažu. Dolazim ti putem svojim i znam i vjerujem da on je dar Tvoj dobrotom i ljubavlju. Hvala ... :)
Post je objavljen 18.06.2011. u 12:55 sati.