Ući u bolničko krilo je trenutno bila najlakša stvar na svijetu. Madame Pomfrey je bila sa svima u Velikoj dvorani. Bilo je pomalo neodgovorno ostaviti pacijente ovako bez nadzora, no Dumbledoreovu zapovijed su morali poštovati svi, a i onako su svi pacijenti spavali. Kad sam ušao u treću sobu po redu ugledao sam pretučenog Damiana u dubokom snu. Madame Pomfrey ga je dobro zakrpala. Ponegdje na licu se još vidjela neka modrica, no sve u svemu je izgledao normalno. Prišao sam krevetu i razgledao prostoriju. Dobro što tražim? Zašto je taj anonimus zahtijevao da dođem u Bolničko krilo kad nema nikog budnog? Što trebam naći? Jedina poveznica s ovim dijelom Hogwartsa mi je trenutno bio pretučeni Damian, no nitko nije znao da sam mu ja to učinio. Nadam se.
Htio sam obići krevet da bi pregledao noćni ormarić s druge strane jer sam mislio da ću tamo možda nešto naći, no shvatio sam što sam trebao pronaći. Na podu je ležala plavokosa djevojka. Čak i sad je bila prekrasna, unatoč užasnutom izrazu lica i izbuljenim mrtvim očima. Chanell.
Vriskovi i dernjava su se proširili po cijelom dvorcu i nisam mogao ignorirati osjećaj da će me netko ovdje zateći. Što bi ljudi pomislili? Mnogi su me već sumnjičili za brutalno premlaćivanje bivšeg najboljeg prijatelja, a sada je i Chanell mrtva... Par koji mi je slomio srce je imao i boljih dana, mogli bi reći.
Damian se promeškoljio na krevetu, no i dalje je čvrsto spavao. Srce mi je sišlo u pete kad sam pomislio da će otvoriti oči.
Suze su mi krenule niz obraze. Gledati je tako...beživotnu, sa strahom na licu...bilo je to nešto najgore što sam ikada vidio. No znao sam da se ne smijem tu zadržavati. Obrisao sam suze i okrenuo se prema vratima i tek tad mi je sinulo. Ubojica...ubojica mora da je anonimac koji me je pozvao ovdje. Možda mi želi smjestiti. Možda i mene želi ubiti. Ne. Nije mi se to činilo logičnim. Rekao je da želim doći ovdje. Mogao je to reći i samo zato da me zainteresira no... Osjećao sam da to nije to. Vratio sam se još jednom do mrtvog tijela. Nisam mogao a da je ne dotaknem. Pomilovao sam joj sitnu ručicu. Još je bila topla. Ponovno sam zaplakao. Došlo mi je da vrisnem iz petnih žila, no glas nije izlazio iz mene.
Zašto? Zašto se to dogodilo?
Eto, sad je ona mrtva. Prošla je bolje nego ti. Ti si mrtav, a živiš.
Ne! To nisu moje riječi! Tko mi je to u glavi! Starz! O čemu to razmišljaš?
Protrljao sam oči i krajičkom oka primijetio da ona nešto drži u ruci. Još se nije ukočila pa sam lako izvukao pergament iz stiska.
- Nema na čemu, Starz. Nikome ne smiješ reći za ništa od ovog jer ću inače svima objasniti da si je ti ubio. Imam dokaze. Budući da si mi dužan veliku uslugu, dug ćeš mi vraćat kroz cijelu godinu u više navrata.- pisalo je istim rukopisom kao i na onom pergamentu iz omotnice.
U što si se to uvalio, Starz?!
Istrčao sam iz bolničkog krila prema tamnicama kako bi se, kad se vratim u Veliku dvoranu, činilo da sam otišao u društvenu prostoriju.
Dvorac je bio u kaosu. Posvuda su trčali učenici, a profesori su u paru patrolirali hodnicima i tjerali ih u njihove domove. Ono što me začudilo bili su kuhinjski vilenjaci koji su trčali po hodnicima prema izlazu iz dvorca. Dumbledore se izderao za njima da stanu, no nisu ga htjeli poslušati. Dumbledore nije mogao utjecati ni na šta i po prvi put nisam vidio onu sigurnost u njegovom stavu.
Svi su strahovali zbog tamnog znamena na nebu, no oni nisu znali tko je poginuo. Za vrijeme Voldemorta, on i njegove pristaše bi nakon svakog ubojstva iznad zgrade u kojoj je počinjeno ubojstvo ispalili tamni znamen u znak straha i užasa. Svi ljudi bi se po povratku kući uvijek bojali da ih svjetlost tamnog znamena ne dočeka iznad krova. No...ovo je stvarno nelogično. Voldemort je mrtav godinama, zahvaljujući Potteru. Osim ako Potter nije zakazao. No...čulo bi se da se smrtonoše natrag vraćaju Gospodaru tame, a u tisku nigdje nije bilo ni naznaka o tome. Možda je ovo samo još jedna osveta nekog smrtonoše koji je izbjegao zatvor. Te osvete nisu bile česte i nikad dosad nisu uključivale ubojstvo, no obitelji koje su smatrali izrodima su često pronalazile kuću u plamenu. Još jedna stvar koja je sumnjiva je to što nije samo tako lako ući u Hogwarts. Trebalo bi puno mudrovanja da bi se probile zaštitne čarolije, a i tad bi trebalo biti puno slučajnosti kako nitko ubojicu ne bi primijetio.
Definitivno je to morao biti netko iznutra. Možda dijete ili unuk nekog smrtonoše. Ili samo netko tko je stvarno mrzio Chanell, a na ovaj način je htio uzburkati javnost kako bi se svi više pobojali povratka Voldemorta, a manje se bavili istragom oko ovog ubojstva.
Iz razmišljanja me prenula Lizzie. Udarila me u rame dok sam stajao naslonjen na zid.
- Kamo si otišao?- upitala me.- Izgledaš kao da si vidio duha.
Nisam uspio izustiti ni riječi kad me prekinula:- Jesi ti to plakao?
Odmahnuo sam glavom.
- Što je bilo?- upitala je. - Bojiš se?
Nisam mogao vjerovati da me ovo pita. Jasno da sam se bojao no ne zbog toga na što ona misli. Tamni znamen je za mene, trenutno, predstavljao neko drugo značenje.
- Što je Dumbledore rekao?- upitao sam je.
- Moramo ostati u domovima. Bar dok ne dođe Čarosudna policija kako bi temeljito pregledali dvorac. Moguće da je ovo samo nečija spačka. Iskreno se nadam da jest.- rekla je i učinilo mi se da se sva stresla od pomisli na to da ovo nije nečija neslana šala.
Kimnuo sam glavom.
- Idemo prema tamnicama.- rekla je Lizzie i obgrlila me oko ramena.- Ima još nešto...
Uto mi je pritrčala Petra i ovila mi ruke oko vrata. Zatečen, samo sam ostao stajati. Grli me druga dok Chanell leži mrtva. Tko zna...možda je to stvarno jedini način da je prebolim. Od silnog Petrinog zaleta izletio sam iz Lizzienog zagrljaja i Lizzie nas je samo zbunjeno gledala. Potom je shvatila što se događa s nama i pogledala me nekako sa žaljenjem. Znala je da bih dao sve da je netko drugi na Petrinom mjestu, ali nije znala da sada stvarno nema nikakve mogućnosti da tu osobu opet zagrlim.
Petra mi je jecala na ramenu i odjednom mi je bilo užasno krivo. Jasno je da je prošlo jedva mjesec dana od prekida, no u tih mjesec dana sam se ponašao kao da je kugava i jedva da sam je dotaknuo. Mislim, nije da smo bili zajedno, ali ona je to htjela. Bila je zaljubljena u mene i borila se svim snagama da iskoristi to što sam slobodan.
- Hej, bit će sve u redu.- šapnuo sam joj na uho, a nekoliko vlasi njene crne kose me poškakljalo po nosu.
Pustila me i obrisala suze. Zapravo, obrisala bi ih kad bi imala šta obrisati. Suza nije bilo! O Bože, ona glumi da bi dobila utjehu od mene. Na što sam natjerao jadnu curu.
Pravio sam se da nisam shvatio da je odglumila plač. Možda nije plakala, no sigurno joj nije bilo drago zbog tamnog znamena na nebu.
- Ideš sa mnom i Lizzie u društvenu.- rekao sam joj.
Kimnula je i krenuli smo se probijati kroz gužvu u hodniku pred Velikom dvoranom.
- Lizzie, nešto si mi htjela reći.- rekao sam i pocrvenio zbog tog što ju je Petra prekinula na onakav način.
Prvo me pogledala zbunjeno, a zatim se sjetila.
- Da, jasno. Dumbledore nam je rekao da su goblini...- počela je, ali joj je Petra upala u riječ.
- Goblini su objavili rat vilenjacima!
Lizzie je okrenula očima. Uvijek je mrzila kad bi joj netko upadao u riječ. Max bi zbog toga redovito dobivao kletvu crva u gaćama. Bilo mi je drago da se sad udostojila suzdržati, ipak je ovo puno ozbiljnije.
- Stvarno? Upitao sam. A zato su vilenjaci ovako popizdili...- primijetio sam.
- Da.- rekla je Petra.- Nije se o tome pisalo u novinama, no moj brat radi kao čuvar u Gringottsu i rekao mi je da su tamošnji goblini u zadnje vrijeme često odlazili prije kraja radnog vremena u velikim skupinama na nekakve sastanke. To se, očito, dugo planiralo. Inače ne mrzim gobline dok me ne diraju, ali, znaš, oni su ti stvarno gadna stvorenja.
Post je objavljen 13.06.2011. u 14:20 sati.