Opet pričam sa sobom i ne znam izreći kraj , jer uvijek kad izmaknem sebi vračam se početku. Ponekad obične riječi zamjenjuju stihove a ponekad stihovi skrivaju suze.
Negdje u dubini duše gdje su zabranjeni osjećaji skriveni iza zidova sramežljivosti tražim izgovor za stvari koje želim izbjeći.Skriven iza tih zidova razmišljam jesam li dovoljno postojan da sudim,budem sudac svojih djela i nedjela. Iako sam sam sebi najbolja publika ne mogu si pljeskati ,ne mogu se sam sebi smijati , davati si kritiku ili se hvaliti. Uloge koje dobivam od osjećaja uvijek su nešto više od onoga što mogu glumiti a za opasne scene nemam kaskadera već ih lukavo izbjegavam. I tako dok glumim u svom kazalištu skriven iza zidova sramežljivosti vrijeme bezobrazno prolazi i dok scene iz sadašnjosti postaju scene prošlosti bojim se priznati da ne vidim scene budućnosti jer skriven iza scena prošlosti bojim se živjeti glumeći budućnost. Dobivši ulogu pobjednika srušio sam zidove sramežljivosti ,zapljeskao sam sebi, nasmijao se ,dao si kritiku i pohvalu i shvatio da je moj najveći sud o samom sebi tek uloga koju moram pokloniti tebi , moja ljubavi.
Post je objavljen 10.06.2011. u 22:40 sati.