Ponekad u tišini samog sebe slušam budalu kako viče na mene,dere se na moju savjest.Umišlja si ako mu je podsvijest dala to pravo da me kontrolira da mi može raditi to što želi. Obično je stalno ovdje,prati me ,daje mi savjete ,postavlja zamke,vara me i laže a kad napravi glupost pobjegne negdje u kutak moje savjesti i kako malo dijete sakrije se skriven od pogleda drugih i gricka si noktiće na prstima. Kad ga želim nešto pitati obično izbjegava odgovor opravdanjem da sam ga danas previše umorio , napunio sam mu uši glupostima itd.
Godinama razmišljam kako da ga pobijedim, kako da dresiram tu budalu i natjeram ga da me sluša, kako??? Iako ,ponekad me inspirira svojim idejama,rasplače svojim djelima, iznenadim svojim gestama i onda čak i ja ostanem zbunjen jer pomislim da sam promijenio stanište ili je on promijenio sebe. Nažalost takva stanja su najčešće kratkog vijeka ,nešto kao istjecanje pijeska iz pješčanog sata koji ima minut vremena da pretoči zrna pijeska iz jedne posude u drugu. Ipak,volim ga ,kakav bio da bio volim ga jer i sam postajem svjestan da mu ja možda nisam dovoljan da preživi sve nevolje,da prepozna sve zamke,da pobijedi sve bolesti ,da napokon shvati da me mora voljeti i čuvati jer ja sam njegov MOZAK!
Post je objavljen 08.06.2011. u 21:48 sati.