Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/gluhikutak

Marketing

Bendovi u rezidenciji: Dave From Sheffield, Tanker i [mandelbrot set]

Duhovita večer u MM-u, srijeda 1. 6. 2011. - prikriveni noise paket-aranžman pod domišljatom krinkom 'DJ programa' na koju su pojedinci prema priči nekih, izgleda i nasjeli, s obzirom da "DJ" Dave From Sheffield, "DJ" Tanker i "DJ" Mandelbrot Set ne postoje u standardnoj struji klupskih freakova - njihov 'sretni hardcore' je nešto s druge strane DJ-skog ogledala... Za ulaznicu od sasvim prihvaljivih 15-ak kn, ljubitelji ovakvog zvuka dobili su svoj maksimum buke, s varirajućim rezultatima.

Prethodno njihovom predstavljanju u sklopu BuR-a, dvojku zvanu 'Dave From Sheffiled' prvi put sam nedavno imao prilike čuti u KSET-u, kao predgrupu izvrsnima Seven That Spells. Kao ljubitelj izvorne sheffieldske underground scene, ugledavši to neobično ime na plakatu, nasjeo sam na trik pomislivši kako se uistinu radi o nekom usamljenom čudaku iz jorkširske industrijske prijestolnice. Ispostavilo se da je 'Dave From Sheffield' eksplozivan dvojac iz Zagreba, s ingenioznim trikom - ili bolje, namjerom da svakim svojim brutalnim koncertom ubere što više tuđih moždanih stanica, s udarničkim pečatom vječnog zujanja u ušima.

I dok dio ljudi prihvaća, odn. nastoji pokazati toleranciju za ovakav jednostavan obrazac doslovnog iživljavanja na vlastitom grlu, električnoj gitari i bubnjevima (razlike među pojedinim stvarima, kad ne bi bilo brutalnih stanki između, neprimjetne su) - osobno nisam baš ušao u njihov štos. Da budem iskreniji - treba i ovo moći izvesti, no na stranu njihova osobna predstava bučnih "tjelovježbi"... 'Dave From Sheffield' mogao bi zvučati kudikamo bolje - ovako, zamislite zvuk tipičnog razmaženog derišta - propuštenog kroz jak razglas - koje se, u želji da dobije što hoće, pred svima histerično baca po podu robne kuće i silovito udara rukama, nogama i glavom, dok mu ili ne popustite i kupite traženu lizalicu ili ne odvalite jednu sočnu šamarčinu.

Slušajući i promatrajući njih i dio publike koja u nekakvom svojem transu otkida na aritmiju koju "Dave" proizvodi, prisjetio sam se par situacija s kojima ću se usuditi usporediti i ovo iskustvo; za početak, izložbe radova Andyja Warhola, unatrag kojih desetak godina, na kojoj su neke dvije žene beskonačno promatrale i analizirale njegovu reprodukciju 'crvenog' i 'žutog' križa na crnoj podlozi, tražeći smisao u te dvije suhoparne, doslovne reprodukcije bez neke posebne dubine ili namjene... S druge strane sjetim se i priče koju sam davnih dana čuo o "umjetničkoj skupini", čiji se performancei sastoje od toga da posjećuju art-galerije koje u potpunosti demoliraju... Tu je i nimalo ugodna izjava Adama Sweetinga iz famoznog NME-a, koji je ranih osamdesetih napisao recenziju nastupa grupe Crawling Chaos, zaključivši je s rečenicom - "... tko god treba ovo smeće, taj je već mrtav."

Iako prema riječima jednog od mojih prijatelja koji su nazočili ovoj večeri - definitivno imaju svoj karakter u omjeru kakofonije i električnog ništavila, Dave From Sheffield predstavljaju tek idealan egzorcizam ali unatoč bučnoj čistoći kojoj teže, iza njihovog bijesnog probijanja zvučnog zida vrišti previše suh zrak. Ovo bi se 'muzički' dalo opisati kao odraz nečega što godinama radi William Bennett, a da bi parirali jednom i jedinom Stevenu Stapletonu (i sukladno tome zaslužili svojih pet 'upitnika' umjesto zvjezdica), trebaju pokazati daleko veći smisao za (crni) humor. Nemam ništa protiv dobre muzičke parodije, no kad netko na ovakav način više ostavlja dojam isprazne zajebancije (ovdje je zgodno istaknuti i konfuzan turbo-raverski ulet), onda cijela priča uopće nije zanimljiva, već više nalikuje traćenju vremena i prostora - koliko god se oni trudili pokazati da rade ono što vole...


Trojka Tanker, koja je nastupila nedugo nakon njih, u muzičkom pogledu je puno konkretnija - no kod njih se čovjek zapita (moja trenutačna predrasuda o ovom bendu), znaju li se igrati dalje od puke demonstracije baratanja gitarama ili činelama... Iz njihovog dijela repertoara koji se sastojao od 8 nenaslovljenih tema, u tragovima odjekuju neke daleko zanimljivije strukture no trojka se s takvih pokušaja vrlo brzo vraća na svoje uvriježene ali predvidljive noise-šablone. Njihov je nastup iz tog razloga djelovao više poput odlično uvježbane probe; Krešimir Bošnjak demonstrira vlastito umijeće na bubnjevima, njegov brat Stjepan na gitari dosta je statičan i pomalo nezainteresiran za atmosferu oko njega, dok je drugi gitarist (Mihael Bele) unio jednu potrebnu dozu živosti u energičnu svirku, skakanjem po svojih par kvadrata predviđenog prostora... Zasluženi pljesak ushićene publike, no muzički dosta formalno, unatoč čujnoj sviračkoj kvaliteti.


Za kraj ove večeri, zadarsko-riječki [mandelbrot set] odsvirali su svojih pet stvari (od kojih jedna nova i jedna istinski uznemirujuća - prema riječima gitariste Raula Jereba, posvećena jednom riječkom retardiranom mladiću ubijenom iz obijesti). Iako su godinama prisutni na sceni, do ove prigode nisam ih uspio poslušati ni uživo ni na ploči, ali iz ponuđenog se vidi da su izgrađeniji bend ove vrste u nas - vjeruju kako u svoje uzore tako i u vlastitu muziku, uživo nastoje biti spontaniji nego što im nalaže strogo postavljena, pretežno usporena noise-forma... S druge strane, MM dvorana, unatoč svojem ugodnom ambijentu, ispada ipak preskučen prostor za jedan ovakav bend - koji ću nastojati ponovno čuti i doživjeti u njihovom samostalnom nastupu i nešto većoj 'sobi'.

Nekolicina omanjih zamjerki [mandelbrot setu] ovom prilikom - s obzirom da su oni nastupili zadnji po redu, sve je unatoč energičnom repertoaru djelovalo malo požureno... Dodatno tome, glavnom vokalu (Kris Vunić i u jednom trenutku Jereb) koji nastoji ponijeti izvjestan dio muzičke težine na vlastitim plećima, nije pružen malo adekvatniji tretman - unatoč iskrenom pjevačkom bijesu, djelovao je dosta suho i nerazgovjetno a prateći vokali se u jednom trenutku uopće nisu čuli. Kraj njihovog dijela nastupa odjekivao je u standardnom okršaju pojačala - s efektnim ubodima na basu, popraćenom gitarističkim treštavilom za koje se u jednom trenutku zapitate, da li će nastaviti odjekivati i kad napustite prostor...

Post je objavljen 06.06.2011. u 18:47 sati.