U hramu svoje mudrosti
pronašao sam sobu očaja
zbunjen zbog njene nježnosti
krenuo sam putem beskraja
samo moj je lik
samo jedan krik
toliko glasan da ubija jeku
toliko snažan da uzburka rijeku
toliko tih da ne probudi lane
toliko slab da mi zacrni dane
još uvijek stojim
krika se ne bojim
mudrosti svojom tražim staze
promatram stopala kuda to gaze
tek došao je ponor bojim se pasti
pomislih hoću li ikada odrasti
te korakom krenem u bezdan bez kraja
nadam se svjetlu pred vratima raja
zabluda se uvijek prepozna kasno
odjednom i meni postane jasno
u hramu mudrosti moje
sobe od očaja više ne postoje
a krik što jeku u zaborav nosi
možda sam mrtav ja u tvojoj kosi....
Post je objavljen 05.06.2011. u 23:22 sati.