Često se pitam što je to što misao moju odstranjuje od istine. Kako to da stalno tek slijedim sebe i svaki tren, tren već prošli, svjedočim. Kako svjedočiti tren trenutni?
Kao da živim u vremenu prošlom, ma koliko ono blizu bilo, jer svijest moja zaostaje za istinom, za stvarnošću. Da, ali ja jesam!
I sjetih se riječi koje kazao je onaj što mudro zboraše, na upit što kazati tko je on koji ga šalje. Reče: 'Kaži da te šalje onaj koji jeste.'
Kolika dubina! On jest, a riječi svjedoče u vremenu, u životu. One ukazuju put; put koji riječima opisati se ne može. Da, on jest sada u trenu ovom. Pomislim li, već to nije taj tren. Čak ni ne postoji u trenu tom, jer trajanja nema.
I sve ovo što doživljavamo jest kao neki oblak nad Istinom.
Često sam razmišljao o tome i nastojao dokučiti Istinu, ali nailazio sam na nemoć ostvarenja. No, nisam stao zbog toga. Možda uporno radim krivo?
Očuvanjem volje, ostaje mi usmjerenje. Vremenom se stvara odnos prema tome, a on mijenja mene. Prvo pitanje ne predstavlja više pitanje moje sada. Vidim sebe kako ne vidim sebe i kako se mijenjam. Mijenja me nešto čemu težim i što takav dokučiti ne mogu. Da, takav.
Promjena je poticana slijedom misli i ustrajnog promatranja; osnovom nemogućnosti; voljom biti…
Viđam slike u slijedu slika što slijede stvarnost. Ishodište im je, kao i svemu u svijetu i životu, u trenu Istinitom; u trenu koji ne traje; koji jest.
Da, ali i sve što slijedi jest trenom. On jest uvijek. U njemu je smjerokaz i mjera što odnose stvara; u njemu je sjeme vremena; u njemu je sjeme života; u njemu jest sjeme postojanja…
I tako plešemo misleći kako plešemo, pričamo misleći da pričamo, hodamo misleći da hodamo… Ustvari samo jesmo.
I kada ti nešto želim reći važan je tren Istine Tebe. To je ono čemu se klanjam. To je sublimat svega. Svega što taj tren čini, a u njemu jesi.
I kada jednom vidjeh čovjeka, svećenika, kako uzvraća djevojčici vedrinom na riječi njene, vidjeh usredotočenost njegovu u kojem jest Istina djevojčice. Bila je to i Istina mene u trenu tome. Osjetio sam.
A Istina? Ona je ovdje; uvijek ovdje. Ona nije vremenom, ni prostorom, ali od nje privid mnogih trenutaka se razvija. A oni su uvijek ta ista Istina. Divan je taj odnos života; odnos prema Istini. Uvijek si ovdje Istino i kao da si mi stalno nekako drugačija. Vidim kako je to promjena moja.
I kada se radošću obraćam svakome, obraćam se istini njegovoj; odnosu koji on ima prema Tebi Istino, kao svećenik prema djevojčici.
Svi mi jesmo i postojanjem nam je darovana mogućnost puta smjerom Istine, a Istina je i to.
Gledajući tako oduševljava me odnos taj.
Dragi moji, Istina jest, a Njome postojimo, mi zaigrani, zaneseni, zapričani … :)
Post je objavljen 30.05.2011. u 17:05 sati.