Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/helloangel

Marketing

Bojim se sanjati!

'' Možda je sve ovo bila greška. Moram reći da je kraj. Shvati me molim te'' To je bila njegova poruka koju sa pročitala po ne znam koji put. Suze su lile niz lice, kao da su me i one htjele ostaviti i otići od mene. Bože, pa zašto mi se ovo događa?! Pa ja ga volim, zna li to?! Znala sam da neću dobiti odgovore na pitanja, a nešto, duboko u meni govorilo je da idem dalje! Znala sam da ne trebam očajavati, znala sam da trebam krenuti dalje. Ipak, svi mi znamo da je to lako reći, ali ne znamo kako se boriti protiv sebe. Zato su tu prijatelji koji te uvijek mogu oraspoložiti i pomoći. Ja sam imala prijateljicu koja bi dolazila na svaki moj poziv i tješila me. Tako je bilo i ovaj put. Subota, negdje oko 7 navečer, čitala sam poruku i odlučila je nazvati jer mi je bila potrebna njena pomoć, naravno, došla je. Iznenadilo me to što ovaj put nije govorila da ga trebam zaboraviti, da me nije vrijedan i ostale rečenice kojima mi je vraćala samopouzdanje. ''Ne možeš se mjesecima zatvarati tu. Idemo, spremi se, vodim te na jedno super mjesto'', rekla je gledajući me sasvim odlučno. Dugo me je nagovarala, a onda sam pristala. On sigurno ne tuguje i ne misli kako se osjećam. Tko zna gdje je i što radi. Mislila sam dok sam tražila što bih mogla obući. Vidjela sam u Marijinom pogledu sreću i zadovoljstvo što me je uspjela nagovoriti da idemo. Na putu mi je objašnjavala da će me upoznati sa nekim njenim starim prijateljem i da idemo na neki otvoreni party. Tek tada sam se iznervirala. ''Pa što mi to nisi odmah rekla, naravno da ne bih krenula'', ljutito sam rekla. Ona me naravno nije slušala. Došli smo tamo. Veliko dvorište, sjajne lampe, puno ljudi sve je to što sam mogla vidjeti u tom trenutku. Sve je bilo prelijepo iako to nisam htjela priznati Mariji. Rekla je da će uskoro doći njen prijatelj Ivan. ''Inače je super dečko i nikad nije ostavljao djevojke, zapravo su one njemu slamale srca. On nije idiot kao Marko. Znaš kako će biti sretan kad te upozna''. Nekako sam se i radovala što ću ga upoznati, njen opis je bio doista slikovit. Prilazio nam je, a ona je skakutala i gurkala me gledajući ga. Bio je zbilja lijep. Visok, crne sjajne kose, plave oči i sve onako kako ja to inače volim. :) ''Zovem se Ivan, Marija inače stalno priča o tebi''. Ohh pa Marija, tko zna što si mu sve ispričala, mislila sam u sebi. Nakon nekog vremena, pozvao me da prošetamo. Bilo mi je ugodno razgovarati s njim. Toliko ugodno da sam zaboravila na probleme, zaboravila sam Marka, zaboravila sam sve što me mučilo. Nisam imala osjećaj za vrijeme, koliko je brzo prošlo ne znam, ali Marija je došla i rekla da se moramo vratiti kući već je bilo dosta kasno. Morala sam sebi priznati da mi se nije išlo, ona je toga bila svjesna i rekla mi: ''A ja sam te jedva nagovorila da idemo, sad ti se ne ide, a?!'' Sreća pa smo razmijenili brojeve prije no što je došla, smješkala sam se u sebi. Idući dan očekivaa sam njegov poziv, ali ga nije bilo. Ne znam čemu sam se više nadala, Marku ili Ivanu. Postajala sam sve više tužnija. Pa zar se ja ne mogu ničemu nadati, pa mogu li ja bar u nečemu bar na kratko uživati? Ne, očito ne! Nekako sam zaspala, nadala sam se da će moj san zauvijek trajati. Ali, stvari nisu onakve kakve ih mi želimo. Krenula sam se tuširati kada sam čula zvuk mobilng telefona. Baš sam pošla reći da se nemam sreće ni istuširati, a ono zove Ivan.
E kako sam se veselila glasu kojeg sam čula. '' I? Gdje ćemo danas šetati? Naravno, ako ti hoćeš''. Konačno nešto kako treba, mislila sam dok smo se dogovarali gdje ćemo se vidjeti. Je li ovo moj novi san, ili ja ipak ne smijem sanjati, pitala sam se. Ovog puta ću krenuti bez razmišljanja. Nemam što izgubiti, zar ne?!

Post je objavljen 26.05.2011. u 15:50 sati.