Sjedili smo na terasi ( ja zapravo ležah u ležaljci )
Pogledah na ruševni balkon ponad nas
Rekoh joj kako se ne mogu zamisliti u završenim stvarima
Ona reće , ne bez gorčine ; ionako nikad ništa ne završiš !
Zatvorih oći pitajući se ; nije li završetak zapravo – smrt stvari ?
U onom smislu da konačno definiranje zapravo ugasi interes i promišljane te time stvar prebacuje u sferu ignoriranja
Možete me mrziti , volim kad me volite ali , za Boga , nemojte me ne primječivati
Jer , kad taj balkon ne bi bio ispucao , oljušten i oronuo ...pa ja uopće ne bih mario za njegovo postojanje .
A on ne postoji ako ja svaki put kad ga vidim ne pomislim kako ću ga jednom morati popraviti
Pa sam joj rekao kako me , zapravo , više privlaći estetika ne dovršenog
Ima strasti u svakom početku.....
Ima strasti u trajanju.....
Završetak je smrt ......
Nije li Raspeti uzdahnuo ; dovršeno je !
I umro
Jasno , ona je uvijek na zemlji
Ja sam tu negdje , u prostoru levitacije
Ne sposoban za let a ne voljan hodati po čvrstom tlu ......
Barba
Refleksije ;
nisam trebao dugo živjeti a da bi se javila svijest o teško podnošljivoj neorganiziranosti vlastita života . Posvemašnji nered koji nije mogla ublažiti ni često korištena floskula o : redu u neredu .Nije držala vodu ni tvrdnja kako je potpuni nered zapravo isto što i potpuni red jer i u jednom i u drugom slučaju postoji strogo pravilo .Teorijski zgodno ali praktično – ne upotrebljivo .Naime , ni u neredu nisam uspijevao postići dosljednost . Povremeni bljeskovi reda srušili bi konstrukciju . Sve je to posljedovalo nebrojenim počecima i tek ponekim stizanjem do cilja a i to više inercijom ili nošen usudom . I kako to biva ; čovjek je biće prilagodbe . Znate onu o „Proroku i brijegu“ . Kad si već u kaljuži poćni iz tog smrada izvlačiti mirisne komponente .
Post je objavljen 24.05.2011. u 15:09 sati.