bio jednom jedan...maleni planet. neugledan. pust. hladan.
lutao je svemirom. bez jasnog cilja. lutao i promatrao oko sebe, kako drugi planeti imaju zvijezde, koje ih griju,..kako vrve životom..ili se spremaju na to..
čeznuo je i on pronaći ljubav. zvijezdu s kojom će biti jedno. nada mu je davala snage,..da izdrži
u mračnim prostranstvima hladnoće
tako je na svojem putu, naišao i na naše sunce. svidjelo mu se, na prvi pogled.
bilo je posebno, od svih zvijezda na koje je putem naišao, sunce ga je privuklo snagom koju je teško pripisati samo gravitaciji. privuklo ga je svojom toplinom, svjetlošću, vedrinom,..
no, bio je oprezan...držao se podalje ispočetka, jer nekako, to divno sunce, zacjelo ima i druge planete, teško da bi prihvatilo njega, tako ružnog, izbrazdanog kraterima meteora koji su tijekom puta po svemiru na njega se obrušavali...
sunce ga je primjetilo, veselo pozvalo bliže, da mu uđe u orbitu...
i tako je planet prišao, počeo se grijati, pripremati za život koji mu je sunce obećalo dati
opustio se. ravnomjerno okretao, nudeći cijelu svoju površinu suncu...da ga okupa svjetlošću, da mu smiri oluje
no, nešto nije bilo kako treba
jer, počeo se udaljavati od toliko željenog sunca...
-kamo ćeš? vrati se!- šapnulo mu je sunce, tiho..
upirao se od sve snage, no nije pomoglo...tek se na velikoj udaljenosti uspio ponovo okrenuti
i vratiti svojem suncu
koje ga je dočekalo kao što se dočekuje ljubavnika u svoj zagrljaj, i ovaj put
ali, nije ga zadržalo, ..ni ovaj put
mogao je samo gledati kako sunce postaje sve dalje i sve hladnije i gubi se u daljini...
nije planet odustajao
sunce ga je zvalo
mora biti neki drugi razlog, zašto ga ispušta iz svog toplog zagrljaja
vraćao se planet mnogo puta
približavao suncu s nadom, bio odbačen s nevjericom
jer sunce...ono je i dalje sjalo
milijuni godina su prošli
dok nije bio odbačen toliko daleko da se više nije mogao vratiti...
sunce je postalo točkica. i na kraju nestalo...
-vratit ću se...-bila je jedina misao koju je nosio sa sobom. -vratit ću se...-
potrošio je planet odavno toplinu i svjetlost, koju je upio od sunca
ohladio se, na površini su mu mrtvim sjajem blistali ledeni kristali
duboko u srcu planeta, od tih izmjena topline i hladnoće, nastala je pukotina, rascijep
ispunjen prazninom
jedan planet u beskonačnom svemiru, sa svim vremenom ovog svijeta pred sobom...
skupljao je na sebe zrna prašine, jedno po jedno
sa svakim novim zrncem postajao je veći, teži, svojom masom privlačio više zrnaca, udaljenijih.....
bila je to lančana reakcija, nezaustavljiva
u jednom trenu se od silne mase sabio...sav prostor u atomima je nestao...ostali su samo neutroni
konačno se zatvorila ona praznina u njegovom srcu, no ostao je time bez srca, to je bila cijena koju je platio
a rastao je i dalje,.. dok mu gravitacija nije postala toliko snažna, da iz njegovog zagrljaja niti svijetlost više nije mogla pobjeći
bio je rupa bez dna. rupa bez srca. crna rupa.
u sebe je drobio sve što bi mu se našlo na putu
niti jedna zvijezda, ma koliko velika bila, nije mu se mogla oduprijeti
iza njega nije ostajalo ništa
....................................................................................................................................
...bila bi ovo samo još jedna priča, u gomili priča
da nije odlučio ispuniti obećanje,
da njegov smrtonosni put u skoroj budućnosti ne vodi upravo kroz mliječnu stazu, prema suncu
i nama, djeci sunca
Post je objavljen 19.05.2011. u 18:13 sati.