U tuzlanski azil za pse komunalno poduzeće je dopremilo otrovanu vodu. Stotinjak od ukupno petsto pasa u nekoliko je sljedećih sati umrlo. Da, meni životinje umiru. Ugibaju zločinci. A oni su među nama, ljudima.
Onaj koji je otrovao vodu tuzlanskih pasa jednog će dana na nebesku livadu. I neće tamo biti sam. I neće tamo biti otrovan. I nijedan ga nebeski pas neće ugristi. Ali on će znati što je učinio. I ako na Nebu ima suza, plakat će. A psi će mahati svojim repovima, nudeći mu oprost jer nitko tako brzo i tako dobro ne oprašta poput zlostavljanog četveronošca, bilo to napušteno štene, zapaljena kujica, mačka odrezanog repa ili izvađenog oka, zec iskasapljenih pahuljastih ušiju.
Samo ih pogledajte, te četveronožne ljubavi izbačene iz nekog crvenog automobila npr, kako trče veseleći se svakom sljedećem crvenom automobilu, a ovaj prolazi i prolazi i prolazi - i ne znajući da će jednom i on i njegov vozač na nebesku livadu. A tamo nema boli, samo repovi i - oprost.
Zašto mora biti tako? Zašto ljudska vrsta tako sporo uči ljubav? Zašto još uvijek ne razumijemo kako ne postoji samoća, odvojenost, kako smo svi zaista povezani, umreženi u mrežu života i da sve boli i povrede koje nanosimo drugima - nanijeli smo sebi?
Vjerojatno će netko reći: a što je s ljudima? Zašto ne pišeš o njima, o njihovim bolima, o tome kako su prevareni, napušteni, bolesni, izgubljeni u svemiru laži i zloće? Zato jer ljudi znaju pisati. Zato jer ljudi sami povređuju sebe. Zato jer među ljudima žive kanibali iz užitka, životinje će pojesti pripadnika vlastite vrste samo kad se radi o preživljavanju, opstanku. Čovjek nanosi bol jer uživa u njemu.
Da, zato pišem o životinjama. Jer ih još uvijek ne znam voljeti onako nesebično kao što one vole mene. I zato što nisu krive za boli koje ih sustižu. I jer znaju ono što je nama, ljudima, tek naučiti: oprost i radost. To dvoje uvijek dolazi u paketu.
Isprobajte.
Post je objavljen 11.05.2011. u 11:19 sati.