OKRUTNO PROLJEĆE
( na koje se možeš i porezati...)
I boli ta ljepota,
prezrena oranica,
povrijeđeno lastavice krilo.
Kao ruke kad
zaborave nježnost,
ubrzano bilo.
Gle, i grane se naslanjaju
jedna na drugu,
pa se grle i valjaju,
bestidno varajuć tugu...
A proljeće taj supijan slikar,
od raskoši stvara si slugu.....
I sve pršti, i sve skače,
i ciči i pjeva...
i zora je zaljubljena,
u sumraku izgubljena,
iz očiju čista požuda joj sijeva...
a boje
one se nadmeću
u čistom nadahnuću....
Al meni nema tih djetinjih ruku
tih očiju čistih, plavih....
bez kojih
uza svu ljepotu
ja umrijet ću....
umrijet ću....