"Postoji nešto što je mnogo važnije od svake logike - To je MAŠTA." - Alfred Hitchcock
Kada hodanje i pričanje postaju dio svakodnevice pojedinci bi konstatirali da čovjek napokon postaje svjestan svoje nesvjesnosti. Tako je bilo i kod mene. Najstarija memorija je psihološki odredila brojne kasnije odluke. Pljuskanje majke pred očima djeteta sigurno nije forte civiliziranog društva, a iz ove perspektive znam da takvo društvo ne postoji, pa je dakle sve i dozvoljeno. Smiješno je pametovati pa reći da sam se tada pitao zašto tata udara mamu, no zasigurno je ovaj način ophođenja bio podsvjesni uzor za odrastanje. Svaki šamar je za mene značio veći otisak mržnje, a svaka ružna riječ je u meni gradila zidove predrasuda. Jer ako brak donosi nesklad što donosi sklad? Srećom pa ljubav i brak nemaju nikakve zajedničke preference ukoliko nisu u konstantnoj simbiozi.
Bijeg iz ove nametnute stvarnosti bio je svijet snova. Maštarenje o omiljenim likovima iz pripovijetki odnosilo me je u čarobne svjetove ljubavi i brige, u ružičaste oaze prepune osmijeha i sreće. I nijedno dijete ne griješi kada mislima odluta u neke fiktivne svjetove. Zašto? Pa upravo zbog činjenice da niti jedan svijet nije fiktivniji i manje ljudski nego ovaj u kojem s nerazumijevanjem i ignorancijom živimo. Crveni slonovi, poni kojem me je tata vodio na jahanje pleše po oblacima šećerne vate, djetelina u obliku bake u duginim bojama ili pak otac i majka u ljubavi... Ma sve što je potrebno, sve što podsvijest stvara i što podsvijest potiho želi dobijem u mašti. Mašti koja je kao što sam već naveo možda i stvarnija od jave koju nazivamo životom. Možda nisam shvatio princip ovog društvenog poretka i možda sam ostao naivan i djelomično zaostao u obliku djeteta koje je zarobljeno u vlastitom maštarenju. Možda, jer kao što uvijek kažem, sve je moguće...
Ipak, jedno sam bez sumnje shvatio. Kolika god bila nebriga moga oca prema majci sve bi instantno liječila moja zabrinutost. Ili u rjeđim trenucima osmijeh... Dakle, emocija protiv emocije. Tada nisam shvaćao da nova igračka ne liječi stare rane i da stara ljubav ne stvara nove utiske, no emocija protiv emocije... E to da! Ha, dječje maštarije, ha mala beba u raljama svijeta kojeg ne razumije, ha ha... Ali danas svakako znam da je to tako. Ljubavlju protiv mržnje, mirom protiv rata, pozitivom protiv negative, stvoriteljem protiv uništavača... Jer se jedino „njihovim“ oružjem može boriti protiv njih samih. Borba emocijama je najbolji način borbe protiv nadmoćnijeg protivnika. Čim emotivnost pali to automatski znači i empatiju kod oponenta. Iz konteksta bi se dalo izvući da je otac bio razbijač a majka nevina žrtva. No, što se tu sve zapravo događalo ostat će misterija još godinama.
Najljepše slike koje pamtim iz tog vremena su doslovno slike. Slike koje danas više ne postoje, koje su postale pepeo na dnu pepeljare... Vjenčanje roditelja urezano u mojim sjećanjima danas izgleda kao svijetlo u tami jer neke fotografije nikada ne izblijede i ne nestanu. Otac nikada sretniji, majka nikada ponosnija. Nosila je mene i prsten na ruci, vjerojatno i svu sreću ovoga svijeta. Unatoč bolnim danima i uspomenama održala je taj ponos godinama i ponekad se samo mogu pitati odakle joj snaga? Vjerojatno sam ja najveći faktor u tome. Inače, otac mi je po tim perifernim sjećanjima bio izvana snažna osoba koja se često borila s unutarnjim duhovima i nemirima. Osim istupa vezanih uz režim bio je poznat i kao pisac poezije, no nažalost nisam naletio na njegove radove izuzev teksta kojeg sam pronašao na poleđini jedne neizgorene fotografije: „Pogled ti mnogo toga govori, ali samo ga rijetki znaju iščitati... Srce ti mnogo toga osjeća, ali samo rijetki znaju naslutiti... Jer oko tebe je veliki štit kojeg rijetki mogu probiti pošto tako boli kada srce voli i zato ga nitko ne može dobiti... Da li je to tvoja snaga ili strah da osjećaji ne dobiju mah? Vjerojatno oboje, zato svoju pravu stranu nikada ne dijeliš udvoje...“
Tim tekstom je ta osoba, ta krinka, ta sjena koju nikada nisam upoznao na nekakav prirodan način dobila obrise u mojoj podsvijesti. Čovjek koji ne želi pokazati osjećaje, osoba zatvorena u svoj unutrašnji svijet, igra skrivača s jednom od stvari koja čini ovaj život? Ovo me podsjeća na nekog, na tvrdoglavog pojedinca kojeg je jedna Aurora morala naučiti ono što drugi znaju oduvijek i zauvijek. Uvijek sam se pitao zašto nisam naslijedio atletski oblik tijela, zašto nisam sposoban kao on, zašto sam morao preuzeti samo ovog trojanskog konja u obliku emocionalne zatvorenosti... Ali kao što sam već jednim dijelom rekao, nikada ne bi cijenio osjećaje da ih nekada davno nisam niti imao.
Nekako simultano uz sve ove unutarobiteljske probleme sredinom godine otac nestaje. Majka mi je kasnije govorila da je taj nestanak jedan od glavnih uzroka rastave. Naime, priveden je kao protudržavni element jer je viđen među jačim gradskim promotorima tadašnjeg pokreta zvanog „hrvatsko proljeće“. Iako on to nikada nije potvrdio čini se da je pisao tekstove za govore brojnih teoretičara i intelektualaca koji su smatrali da Jugoslavija kao država više nije rješenje jer je jedan narod (Srbi) preuzeo primat u svim segmentima društva. Kod mene je postojao dojam da je patriotizam i vlastitu kontradiktornost izabrao kao nešto iznad obitelji što me je s jedne strane odvelo tamo gdje me je odvelo, a s druge, one puno intimnije, navelo da sumnjam u vrijednost nacija i društvenih poredaka za koje sam bio duboko uvjeren da uništavaju samu prirodu čovjeka i stvaraju barijere. Jer što je gore nego činjenica da je osoba zbog osjećaja pripadnosti nekoj državi zanemarila vlastito okruženje... Možda sam uvijek bio u krivu u svezi toga no nisam si mogao pomoći...
Majka je sve više i više radila jer je samo ona donosila prihode a ja sam sve češće i češće bio kod dide i bake. Oni su me puštali da sanjarim, oni su me naučili gotovo sve što jedno dijete treba znati. Unatoč tome što sam bio tipično gradsko dijete boravak u obližnjem selu izgradio je u meni veliku ljubav prema prirodi i vjeru u povezanost svog života što je zapravo prvi korak ka duhovnosti koja je u Jugoslaviji bila strogo zabranjivana i okultna. Pogled na gusjenice koje se spremaju postati leptirima, na suncokrete koji slijede toplinu i svjetlost Sunca, ljubav koju maca gaji prema bebama mačićima, miris cvijeća u proljeće... Neke stvari moderna civilizacija nikada neće moći prezentirati jer leže u jednostavnosti koju smo odavna zaboravili. Seoska kuhinja, gomila razigrane djece po ulicama i konstantna pažnja su mi prilično godili. Što sam brže odrastao postajao sam sve svjesniji da je dobro biti mlad jer sve gledaš objektivno i ne postoje najružniji ljudski osjećaji – sram, predrasuda, stid i mržnja. Srećom, selo je izrazito blizu grada pa sam imao svakodnevne posjete do kraja godine dok je otac ležao na Golom otoku, poznatom mjestu za sve vrste političkih zatvorenika. Majka je morala dati izjavu u kojoj se u potpunosti ograđuje od njegovog djelovanja pod prijetnjom otkaza, djed i baka nisu niti pričali o njemu, a drugi ljudi su vjerojatno izbjegavali druženje njihove djece s bebom proturežimskog elementa. Sve ravno kao stvoreno za priču pod naslovom „Bilo jednom u Jugoslaviji“.
***************
Tri sljedeće godine otac će provesti u zatvoru, majka se bez većih problema priviknula na nove okolnosti a ja sam vrlo rano ovladao vožnjom bicikla, pisanjem i čitanjem, zaljubio sam se u nogometni klub dinamo i postao fanatik za Muhamedom Alijem koji je svojim istupima, boksom i buntovnošću stekao moju veliku naklonost. Tito je pak pravno osigurao buduću mogućnost nezavisnosti saveznih država, LSD je otvorio put ka shvaćanju nekih viših zakona prirode, SAD je izvršio invaziju na Vijetnam, John Lennon je otpjevao „Imagine“ a Elvis Presley je počeo nepovratno gubiti bitku sa slavom. Kao da se vrijeme počelo ubrzavati, kao da se srušila prva domina revolucije ljudskog intelekta, no s druge strane počinje i manipulacija i prve natruhe zla zvanog „Novi svjetski poredak“...
Post je objavljen 26.04.2011. u 17:34 sati.