Imala sam neki Plan za stvari u životu, ali sam shvatila da mi stvari idu mimo plana sve više i više. Pa sam bacila plan i pustila da mi život ide kako ide, bitno samo da su u njemu prisutni ljudi koje volim. Čovjek kojeg volim je odlučio da bude kukavica i da sasvim neutralno leluja ovdje negdje, da me ne pusti do kraja, ali da me ni ne drži. Dovraga s planovima, kome to treba? Pa, u krajnjem slučaju, mogu se vrlo dobro pretvarati da mi ništa ne znači i da ga ne volim. Kao da je bitno, za 60 godina se nitko neće sjećati ni da sam ja postojala, a gdje bih se ja sjećala njega. Ljubav smrdi i dosadna je. Zašto je 200 kilometara takav problem? Zašto je 5 godina takav problem? Zašto je problem naći posao u gradu u kojem ja studiram? Toliko zašto, a nema odgovora. Nikakvog. Nema čak ni reakcije. Ništa. Praznina.
Opet bježim sama od sebe. Zakopavam bol u sebe, idem sve praznija i praznija, bježim.
I sada bih trebala nešto opet učiniti. Očistiti 2. semestar možda? Ne znam:/. Gomilaju mi se kolokviji koje ne prolazim a trebala bih, predavanja na koja mi se ne da ići (a trebala bih). Jedino sam seminare napisala, za to nekako imam volje, isključi me iz svijeta. Mislim da ću za početak isključiti internet, primiti se knjige i naredna dva mjeseca učiti, pa što bude, bit će. A možda ću tada raditi nešto drugo, nešto svrsishodnije za sebe. Voljela bih svom životu dati neki Smisao, a ne da samo tapkam i vrtim se i prljam plesne cipelice ne plešući pravi ples. Želim neki hobby a ne znam što točno. Mogla bih naučiti prestati biti konstantno zbunjena i postati odlučna, čvrsta i moderna žena. A ne, još sam uvijek djevojčica.
Idem još malo sanjati.. a od sutra ću biti bolja.. samopouzdanija, odlučnija i neću mariti za emocije, da..
Post je objavljen 25.04.2011. u 22:22 sati.