Neki su me kritizirali na prošloj temi - kako sam vulgaran, prestrog i isključiv, te kako im vrijeđam nacionalne osjećaje, i donekle ih razumijem. Ružno me je slušati. Nažalost, ne mogu drugačije, i to iz sasvim prozaičnih i sebičnih razloga.
Idemo malo razmišljati logično, za promjenu. Koliko godina očekujete doživjeti? Uz sav napredak medicine, i dosta sreće, recimo, osamdeset. Od čega oduzmite prvih dvadeset (kad vam uglavnom ne može biti loše) i zadnjih deset godina (kad vam uglavnom ne može biti baš dobro). Ostane otprilike pedeset zrelih godina, u kojima možete raditi po svome i aktivno živjeti. Ako imate sreće, velim. I to je svo vrijeme koje imate na raspolaganju prije nego što zauvijek odete pod ledinu: vrijeme za jebavanje i za zajebavanje, vrijeme za ganjanje karijere, za ljubav i roditeljstvo, vrijeme za životnu štednju, za učenje, istraživanje, ostvarivanje snova, kreativnost, za investiranje, vrijeme u kojemu možete davati drugima i sebi i možda ostaviti nekakvog malog traga za sobom. A nama je stanje predraća, rata i poraća u ovakvoj Hrvatskoj pojelo već polovinu tog vremena. Bez naznaka da idemo nabolje. I to u doba vladavine mira i blagostanja, barem u Evropi.
I što nam je to sve trebalo? Neki od vas imaju spreman odgovor: zato da budemo svoji na svome, da nam se ispuni tisućljetni san, da ponosno razvijamo hrvatske trobojnice i u glas pjevamo domoljubne budnice. Međutim, živi se od sira, a ne od vojne muzike. Svo ovo sranje, patnje i žrtve koje smo podnijeli i prouzročili imali bi možda nekog smisla da smo u ovih dvadeset godina stvorili zemlju blagostanja, znanja i demokracije, sređenu zemlju u kojoj je ugodno živjeti i raditi. A nismo.
A sad bi nas neki još ovim generalskim gluparijama strojevim korakom vratili 15 godina unatrag, jebote! Natrag u doba Tuđmanovih fantazija i domoljubnih mahnitanja. Natrag u torove, da blejimo i smrdimo. Ja nemam godina za bacanje na te pizdarije. Zar ih vi imate? Čemu Hrvatska, ako nije kvalitetno mjesto za život? Kakva korist od vijorenja zastava i pjevanja pjesmica, ako ste u mentalnom i dužničkom ropstvu, za tuđi račun? Uostalom, ljudi koje danas nazivamo Hrvati su samo u zadnjih 100 godina s jednakim oduševljenjem ratovali pod barem pet različitih zastava, vjerujući da se bore za bolju budućnost. Pet zastava u sto godina - znači da su mijenjali zastavu u prosjeku svakih dvadeset godina. Koje će se boje nositi za još 20 - 30 godina?
Sad će se na zadnje noge dići dežurni domoljubi - oni koji mudrost i životno iskustvo upijaju iz novina i TV - i proglasiti me slabim Hrvatom, jugonostalgičarem, ili Srbinom. Oni koji bi sve to i više postali u svega godinu dana medijskog programiranja, i ne po prvi put. Oni kojima mozak služi tek da im ne zuji propuh među ušima. Definicija gluposti je - raditi istu stvar iznova i iznova i očekivati različite rezultate.
Mi smo kao nekulturni stanari u novom stanu. Svaki put kad promijenimo državu ili uređenje, nešto gadno zajebemo, i onda neke leševe pometemo pod tepih, i onda to tamo truli i zaudara, dok potpuno ne okuži zrak da se više ne može disati. Pa opet mijenjamo, i opet useremo, i opet sve iznova.
Hrvatska 1990. sama po sebi nije bila loša ideja, ali joj je izvedba bila katastrofalna. Valjda se nije moglo naći goru ekipu instalatera koji bi taj novi stan uredili. Većina dobrih stvari iz Jugoslavije je odbačena, najgora krama zadržana. Umjesto da sačuvamo ono što je vrijedilo - postignutu kakvu - takvu razinu vjerske i nacionalne snošljivosti, dijaloga, ekonomski i kulturni nivo, međunarodni ugled, očuvan okoliš, obalu, prostor i vode - i zatim ih unaprijedimo, vratili su nas najrigidnijem boljševičkom jednoumlju (kakvo je u Jugoslaviji napušteno još krajem pedesetih godina) - samo s nacionalnim predznakom, i to još u kombinaciji sa surovim predatorskim kapitalizmom podobnih i korupcijom. Umjesto da se gradi na tekovinama suživota i antifašizma, spremno su prihvaćeni i poticani (i izvana nametani) nacionalni animoziteti, koji su poslije prerasli u zločine koji su se mogli i morali pod svaku cijenu izbjeći.
U isto vrijeme, u privredi, društvu i resursima uništeno je i raskrčmljeno gotovo sve što je vrijedilo. Još gore, građani su postali zasićeni, bezvoljni, bez empatije i svijesti o poželjnim pravcima razvoja, moralno umrtvljeni, idejno jalovi, dok društvenu klimu zagađuju ostaci ideologija u raspadanju, lišeni smisla i svrhe. Taoci isprazne retorike su oni slojevi društva koji bi u svojoj percepciji najviše izgubili promjenom - pasdarani šovinističke revolucije, i svi koji su se okoristili privilegijama ili korupcijom (od tranzicijske pljačke preko povlaštenih plaća i mirovina, do bespravne gradnje) - to zapravo i nije malobrojan sloj.
Na takvim temeljima izgleda nemoguće izgraditi državu za normalno življenje. Ali, s druge strane, više nemamo mogućnosti da opet iznova radimo neku drugu. Sarčili smo lovu, ne možemo si još jednom priuštiti novi stan. Jedina suvisla strategija je ona koju čitavo vrijeme uporno izbjegavamo - a ta je da se hrabro suočimo s demonima vlastite prošlosti, i jednom zauvijek obračunamo s njima. S 1918, 1941, 1945, 1971, 1991. i 1995. Da imamo povijest, a ne mitologiju. Da se služimo logikom, umjesto megafonima. Da otvoreno progovorimo o vlastitoj krivnji, umjesto da se u beskraj opravdavamo krivnjom drugih. Narodi koje je dotakao fašizam imaju posebnu odgovornost prema drugim narodima - i rijetku privilegiju da se od tog fašizma iskupe tako što će ga sami pobijediti. Hrvatski fašizam treba poraziti - ali ga mogu i trebaju poraziti sami Hrvati. Bez opravdavanja srpskim ili bilo kojim drugim fašizmom.
Je li to moguće? Nemam pojma. Znam jedino da na lažima i tuđoj nesreći dugoročno ništa ne uspijeva. Smrad raspadnutih leševa kad - tad će postati nepodnošljiv, i izbit će novo krvavo sranje. A prije ili kasnije trebat će počistiti tu rastuću kužnu hrpu ispod tepiha. Ako želimo biti civiliziran narod. A ne stado.
Post je objavljen 21.04.2011. u 20:56 sati.