Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/trantinchica

Marketing

Tko je maknuo moj sir?

Who Moved My Cheese?Who Moved My Cheese? by Spencer Johnson

My rating: 5 of 5 stars


Knjiga se na zanimljiv način bavi problematikom koju svaki dan kroz život susrećemo u interakciji s ljudima, ali i samim sobom. Odlično je povezana s uvodom u poduzetništvo jer nam slikovito prikazuje što se događa poduzetnicima koji ne predosjećaju promjene i budu zateknuti promjenama nespremni. U početku, kada je zadatak bio zadan, smješan naslov „Tko je maknuo moj sir?“ davao mi je totalno drugačiju predodžbu knjige. Iako sam već upoznata s američkim načinom obraćanja publici i otvaranja očiju čitaoca kroz moralno vrijedna, a lako čitljiva štiva, ova me knjiga iznenadila svojom simbolikom i težinom. Prepoznala sam odmah simboliku imena korištenu kod četiri lika u priči. Njuškalo, Brzi (koji su isto tako simbolično predstavljeni kao miševi koji ne razmišljaju, već djeluju instinktivno), Kukalo i Oklijevalo zapravo su ključne riječi četiri različita karaktera. Vjerujem da svi mi u svom osobnom labirintu poznajemo sva četiri tipa ljudi. Labirint je, dakako, svako mjesto na kojem mi tražimo svoj sir, životni put kojim kročimo u potrazi za realizacijom ciljeva i ispunjavanjem želja i ambicija. Ti ciljevi, naše želje i ambicije zapravo su sir. Komadići sira koje u labirintu pronalazimo u malim količinama, dovoljno da preživimo do sutra i nastavimo tražiti veliku zalihu, zapravo su kratkoročni ciljevi na putu ka velikom cilju za čiju realizaciju se pripremamo kroz školovanje, formalno i neformalno, i gradaciju u poslu prema priželjkivanoj poziciji. Knjigu bih preporučila svakoj osobi koja je već dovoljno stasala da sama donosi svoje velike odluke, počevši od srednjoškolaca pa na dalje. Na prostorima na kojima živimo promjena je nešto strano i odbojno, a ona je neminovna. Iako je u Americi, a već dugo vremena i u Europi, normalno da tijekom života pojedinac promjeni zanimanje čak nekoliko puta, i, svoje obrazovanje, zapravo, nikada ne završava, već se stalno doškolava i unaprijeđuje znanje, u Hrvatskoj, kao i na ostalim prostorima bivše Jugoslavije to nije tako. Vjerujem da su to zapravo ostatci komunizma u ljudima koji kao radna snaga nose ovu zemlju. Bitno je da mi, nove, mlade generacije, budemo svjesne kolika su znanja i vještine potrebne da se nosimo sa suvremenim tržištem rada. Da stalno trčimo kroz labirint i nijednu zalihu sira ne nazovemo apsolutno svojom. Da ne stavimo patike za trčanje u spremište čim se osjetimo sigurnima te da, kao Brzi i Njuškalo, predvidimo promjenu i dočekamo ju spremni. Da budemo fleksibilni i otvoreni, svjesni činjenice da nešto drugačije nije nužno loše. Takvi trebaju biti i suvremeni poduzetnici. Ne bojati se! Strah od promjene zapravo je propuštanje možda nečeg boljeg i to bolje treba prigrliti što prije. Što bismo učinili da nas nije strah – ključna je retorika koja prati likove kroz njihov labirint, ali motiv iste, strah, ključni je motiv koji prati pojedinca kroz život. Sebe ne bih imenovala isključivo jednim likom. Ne bojim se promjena u svakom aspektu svoga života. Nekada ih objeručke prihvatim ili ih čak sama i izazovem. To bi u svakom slučaju bio karakter jednog od miševa. Mislim da sam najčešće kombinacija i Brzog i Njuškala, a kada već ne nanjušim promjenu na vrijeme brzo joj se prilagodim. Kada su situacije ozbiljnije, teže i uključuju više ljudi, znam biti i Oklijevalo jer se bojim riskirati. No to me brzo prođe jer, iako volim o svemu racionalno promisliti, volim svoju spontanost. Kombinirana s razmišljanjem, pomaže mi da gotovo nikada ne postupam kao Kukalo. U suvremenim kompanijama poduzetnik je taj koji treba biti svjestan ove priče i tipova ljudi koji za njega rade. Baš kao i lik koji je tu priču podjelio prijateljima u knjizi, poduzetnik bi trebao u svome radnome okruženju provesti swot analizu tvrtke i zaposlenike podijeliti prema karakterima te im prema toj podjeli dodijeliti određeni posao. Svaki je karakter određen za nešto, a prema boljoj mogućnosti možemo samo kada iskorjenimo Kukala oko nas! To se postiže postepeno jer ljudski karakter funkcionira najbolje slobodan. Ljudi se najviše opiru promjenama koje su im nametnute i svaki Kukalo, kao i Kukalo iz priče, treba sam prepoznati da je promjena nužna. Dojmio me se citat „Smijati se vlastitoj ludosti najbrži je način da se promjeniš – to te oslobađa prošlosti i možeš krenuti dalje“. Razmislila sam malo o njemu i shvatila da stvarno je tako. Ne treba se sažalijevati, kukati kao Kukalo, jer time stojimo u mjestu i blokiramo si mogućnost napretka. Ljudima se sviđa rutina jer je predvidiva i sigurna, ali loše u njoj je što iz nje ne učimo ništa. Prosjek i osrednjost su nam možda dovoljni da opstanemo i zadovoljavanje njima nas ne stavlja u rizik da doživimo neuspjeh, ali nam isto tako blokiraju da doživimo uspjeh. Tko ne riskira, ne profitira.



View all my reviews


Post je objavljen 14.04.2011. u 20:14 sati.