Marketing
TEOBALDIN CIRKUS
Pitam se što bi bilo da me jedne davne godine usvojila "teta Neška" iz Rijeke. Ni ime joj ne znam. Je li bila Snježana, Nevia, Nevenka…
Barem jedan dio svoga života bila bih Riječanka, a možda još i uvijek - to jedino znam. Ali teta Neška nije imala nikakve šanse naspram ostalih, jer je bila stara cura u svojim tridesetima. Još uvijek imam dvije male fotografije nas dviju iz naše zadnje šetnje parkom, koje je ona poklonila i molila moju mamu da sačuva za mene.
U nekim svojim besanim noćima, koje su se počele vrlo rano javljati kod mene, zamišljala sam moguće svoje obitelji. Kad god nešto ne bi bilo u redu ili kad mi je nešto nedostajalo, nečim nisam bila zadovoljna, meni se javljala ideja o nekoj mogućoj drugoj obitelji. Njih dvadesetak sa one liste. Tako sam na neki način imala slobodu da se seljakam bilo gdje i pripadam bilo kome. Ubrzo se oko mene stvorio krug raznih likova, rodbine i prijatelja. Broj je davno prerastao dvadest, jer ja sam si uzimala sve veću slobodu. Svaka sloboda se plaća, a ja svoju plaćam nepotpunim osjećajem pripadnosti.
Nikad nisam potpuno pripadala nikome. Čim bi se pojavila ta mogućnost, ja bih brzo uzmaknula, jer nisam željela ulaziti u nepoznato područje. To se kasnije pokazalo u mojim vezama, koje su uvijek bivale prekinute prije nego bi bile do kraja ostvarene. Postojala je jedna crta preko koje ja nikako ne bih mogla prijeći. Tmurna i zlokobna, koja je bila gotovo tjelesna, ponekad sam ju vidjela, ali kad sam ju gotovo mogla dodirnuti, ja bih počela osiguravati svoj iskejp. Tada je na scenu iskakala moja zločesta ćud, koja je mela sve pred sobom i osiguravala mi dovoljno prostora za disanje.
Oduvijek je noć bila moja kraljica! Da vodila sam dvostruki život. Jer kako bi svi drugi polazili na spavanje, moji likovi bi uskrsavali jedan za drugim. A izgledali su zaista čudno. Imali su lica ljudi iz knjiga, časopisa, sa ulice, pitaj boga otkud sam ih pokupila i sakupila. Odjenuti u haljine, kapute, šalove, koje sam pobrala po nekim izlozima ili katalozima.
Ta moja velika obitelj prije je ličila na cirkus nego na obitelj. Bio je to Teobaldin cirkus. Danas je preimenovan u Teobaldin teatar. Jer kad je riječ o cirkusu, ljudi se počnu smijati, a teatar ipak malo otmjenije zvuči i ozbiljnije se shvaća.
Uvijek kada bih se našla u nekom drugom gradu, počela bih se osvrtati oko sebe, srce bi mi počelo lupati, kao što i sada nenormalno lupa i valjda zato onda i ja tako sad nabijam, po tipkovnici… (izgovaram čarobne riječi: Smiri se Baldina!)... Obavezno se upuštam, dakle u tom gradu, u samotnu šetnju i zagledam kuće. Tražim svoju. Ako su zgrade, tražim svoju zgradu, kat, čak i prozor. Tu sam već preblizu! Okrenem se na peti i naglo promijenim smjer. Puno puta sam znala zamoliti svoju intuiciju da mi pomogne. I uvijek bi me odvela nekamo. Ali ja nikad neću saznati, jesam li bila u pravu što sam joj vjerovala. Kako god bilo, u svakom gradu imala sam svoj dom.
S vremenom su se stanari Teobaldinog cirkusa počeli osipavati. Nisu umirali, samo su nestajali. Padali su u zaborav (ne volim to reći, jer počnem osjećati krivicu) valjda.
Zadnja je ostala Eržika Szabo, njoj dugo nisam dala da ode. Bila mi je najbolja prijateljica, iako po godinama mogla mi je biti mama. Bila je najružnija. I ne samo to bila je i vrlo zločesta. Ali opet, vrlo nježno prijateljstvo nas je povezivalo. Uvijek sam ju prekoravala zašto je tako zapuštena i staromodna. Sjećam se da sam joj govorila: "Pa pogledaj mene kako sam ja elegantna i isfurana." A ona mi odgovarala: "Ti si Teobalda, a ja moram ostati Eržika." Bila je krupna i jaka. Nosila je one ružne naočale sa velikom dioptrijom i debelim okvirima, nije se depilirala, a na nosu je imala poveliku crnu bradavicu. Ponekad sam je se i bojala. Bila je tako ružna da ju nitko, ja mislim, ne bi htio, osim mene. (Nije bilo opasnosti da mi ju netko ukrade)... Ona se brinula za mene, uz nju sam se naučila kuhati, dok sam često gledala kako ona kuha, heklati i plesti.
Jednog dana Eržebet je spakovala svoje stvari i vratila se u Szigetvar, svojoj rodbini. Lijepo smo se pozdravile, nisam plakala.
U Rijeci živi moj stric... teško je bolestan i nepokretan... sada je u staračkom domu, na Kantridi i ja ga povremeno posjećujem.
Al obavezno odem u grad i posjetim "svoju kuću". Međutim nedavno kad sam bila, doživjela sam šok. Nje više nema, sada je tamo neko gradilište. Plakala sam. (Češće plačem za stvarima i životinjama nego za ljudima.)
Teobaldin cirkus selio se bezbroj puta. Odnedavno ima zaista čudnu adresu... useljavaju se opet novi stanari... neobični likovi i ja s njima: Blog.hr b.b.!.
A sad bih nešto nježno:
Post je objavljen 04.04.2011. u 06:02 sati.