Namjerom viđenja stvarnosti stvarne nailazio sam na apsurde i dileme. Bilo je to kao pravilo neko. Izgledalo mi je to kao neka sila koja mi ne dozvoljava krajnja viđenja. Kao da stvarna stvarnost nije za mene. Njome postojim, ali kao da mi nije dato vidjeti je i spoznati je. Moje je da postojim i slijedim razvoje u svome životu.. Prihvatom toga te dileme i apsurdi kao da nestaju.
Od malena sam imao potrebu upoznavanja okoline radi sigurnosti svoje. U osnovi se to svodilo na ono što vidjeh ili osjetih toplinom i hladnoćom. Bili su mi to putokazi putova sigurnosti; putova opstojnosti.
Nekako razvojem takova gledanja uočio sam da sagledavanje to može uvijek biti dalje i veće. Još za rana vidio sam da ono što mi sada pruža ugodu već sutra može postati razlogom bola i nedaća. To me vodilo širini gledanja. Vidio sam tu širinu i nekako se nisam zadovoljio trenutnim ugodama, jer već u ranim danima života sam preživio nekolko vrlo teških perioda u kojima sam srećom preživio. Vidio sam tako i tu 'sreću' i pitao se kako i od kuda? Čak se ni pitao nisam, ali sam bio svijestan 'čuda', čuda života. Osjetio sam ono nešto mevidljivo što utire mi put, što daruje mi život. U počecima je to dolazilo kroz ljubav i brigu roditelja, ali u trenucima njihove nemoći bilo je to nešto nevidljivo u prostoru mira i čistoće. Bila je to iskra koju sam viđao u trenucima kasnijih bolova i potrebe spoznaje. Danas se tome predajem sa ljubavlju i radošću. Tu nestaje apsurd, nestaju dileme.
Ipak, da se vratim mislima, koje stvarale su i stvaraju apsurde i deleme. One su stvarnost života i čimbenik puta sigurnosti na način kako ljudi to čine.
Misao je forma koja nastaje u čovjeku stvaranjem odnosa među iskustvenim viđenjima, te i među njima samima. Na taj način čovjek stvara fiktivan, samo svoj, svijet. Bitno je u tome da on pri tome smatra da je to svijet stvaran. U svijetu tome je normalno da su dometi apsurdni i da su dileme česte pojave. U svijetu stvatrnome toga nema, ali čovjek ga ne vidi. Ne osjetilima svojima. I pored toga on ga doživljava. Znači li to da je učinkovitije gledati doživljavanjem? Pokušajmo. To je život saživljavanja, suosjećanja, priznavanja, ljubavi… Tada čovjek ne gleda okom, nego životom.
A što je sa apsurdima i dilemama? One su normalne, jer misao nam i dalje djeluje. Ta, živi smo. Da, ali sada znamo da je to misao. Apsurd je tada tu da nas upozori gdje smo i što činimo. Pogledajmo ga životom. Vidjeti ćemo sebe; vidjeti ćemo što činimo. U mislima redovito zaboravimo da to mi mislimo. Apsurd nas otrijezni i ukazuje da nešto nije u redu. Nemojmo tada biti slijepi i nastaviti na isti način i grešku pripisivati nećemu van nas, kao svijetu i istini. Pogledajmo što to činimo. Apdurd je taj putokaz.
Često je to teško uraditi, jer se čovjek treba odreći nekih svojih zabluda, a one često čine sliku o sebi. Tada se može desiti osjećaj kako se sav svijet ruši. Da, ali tada se radi o onom fiktivnom 'samo vašem svijetu'. Ta, nije on valjda sve što imate? Svijet stvarni i dalje je ovdje. Razvijajte priznavanje njega. Mijenjajte svoj život u smjeru života.
Ipak, nije to baš tako lako. Mnogo je zamki, jer vaša fiktiva brzo će pobuditi vam ugodnu zamjenu. Njome čete biti puni sebe umjesto života. Priznajte život, onaj stvaran. Priznajte svaku travku, cvijet, pticu, kamenćić, potočić, povjetarac. Tako će vas istinski život ispunjavati. Nije on vaš; vaše vlasništvo. Ne uzimajte svijet, nego darujte sebe njemu. Darujte se osmjehom, iskrom u oku, radošću… Svijet će vam uzvraćati. Slobodno razmišljajte, a kada apsurd naiđe, osmjehnite se, jer znate tko je on….
S ljubavlju … :)
Post je objavljen 30.03.2011. u 12:00 sati.