Svijet se zadnjih desetljeća promijenio sveobuhvatnije i brže nego li u cijelom stoljeću prije. Taj se proces čini nezaustavljivim i on kao da uzima sve više maha. Svijet je postao globalno selo, a svijest o ljudskim pravima i težnja za slobodom, kako osobnom tako i nacionalnom, religijskom, kulturnom i svakom drugom doprla je i do zadnjeg stanovnika našeg planeta.
U tom kontekstu prisjećamo se svojega djetinjstva koje vremenski i nije bilo tako davno, ali se toliko toga u međuvremenu dogodilo i promijenilo da nam se ponekad čini da je od vremena kada smo bili djeca prošlo na stotine godina i kao da razdoblje kada smo bili djeca pripada nekom drugom svijetu i vremenu. Prethodni post u kojem smo razmišljali o nuklearnoj nesreći u japanu i povlačili paralele s nuklearnom katastrofom u ukrajinskom Černobilu potaknula je Arhangela na prisjećanje na dane i godine u kojima je promatrao svijet iz perspektive djeteta, napose u danima nižih razreda osnovne škole. A bilo je to otprilike ovako…
Najranija sjećanja sežu u vrijeme kada je Arhangel imao nekoliko godina. Pred očima je slika starice koja leži na krevetu glave omotane crnim rupcem i priča priče o vilama, izgubljenim sirotim djevojkama i anđelima. Još je uvijek živo sjećanje na tu staricu dubokih tamnih očiju punih ljubavi i istovremeno obilježenih teškim životom obilježenim patnjom. Riječ je prabaki koja je umrla kad je Arhangelu bilo tri godine… Kasnije sam se dugo pitao – pa gdje je nestala? Dijete ne razumije što je smrt. Nitko ne razumije.
Tu je sjećanje na predškolski odgoj. Nisam imao (ne)sreću ići u vrtić. Toga u našem malom selu nije bilo. Namjesto toga s niti šest godina roditelji su me upisali u taj predškolski odgoj koji je trajao par mjeseci. Taj se „odgoj“ održavao u jednoj od dviju učionica naše seoske škole u poslijepodnevnim satima. Nismo se imali gdje igrati pa nam je prostor za igru bila zelena školska klupa, a igračke drvene slagalice u bojama. Drugih igračaka nije bilo. Osim slaganja slagalica ispunjavali smo i neke radne listiće s crtežima. Uglavnom, bilo je to iskustvo ni po čemu za ondašnje dijete posebno, ali iz današnje je perspektive jasno da je bila riječ o neuspješnom projektu socijalističkog tipa odgoja u seoskim uvjetima u kojoj se sve ionako pretvaralo u grotesku.
Nakon toga su došli školski dani. S jedva navršenih šest godina. Imali smo „drugaricu“ u plavoj kuti, uvijene natapirane kose. Bila je riječ o mršavoj ženi srednjih godina, uvijek ozbiljnoj i vrlo strogoj. Iznad školske ploče bila je slika s Titom ozbiljnog izgleda, a sa strane kanta s vodom za pranje spužve jer se u našoj školi za doći do nečega što se zvalo sanitarni čvor (gdje se moglo oprati spužvu) moralo izići vani. U jednom dijelu učionice krov je prokišnjavao pa smo se za kišnih dana razmještali po učionici tako da sjedimo na mjestima gdje nije kapalo sa stropa. Imali smo pisanke zelenkastih korica i čitanku „Dobro jutro“ s onim pjesmicama tipa „Šiš, šiš, šiš, šiša lava miš. Još, još, još, samo malo još!“
Koncem studenog primani smo u pionire. Bio je to traumatičan događaj. Trebalo je recitirati i pjevati. Vjerovali ili ne, u Arhangelovoj je glavi još uvijek pjesmica koju je recitirao: „Tito je naša dika, Tito je naša republika. Tito je naša domovina. Tito nas je vodio kroz sve pute, Tito nas je vodio kroz patnje ljute. Tito se za nas žrtvovao, za našu slobodu svega je sebe dao!“ Sjećam se da je tada bio nazočan neki časnik iz vojnog garnizona koji nam je podijelio plave kape i crvene marame dok smo pjevali otprilike „Crvenu maramu nosit ću ja, i plavu kapicu, tra la-la –la. Crvena marama o vratu sja, na kapi zvjezdica, tra-la-la-la!“ U razredu je bila gužva jer su na primanje u pionire morali doći i roditelji. Mi djeca smo jedva čekali da sve završi. Poslije svega smo išli u crkvu na vjeronauk. U svemu tome nismo vidjeli nikakve suprotnosti. Sve nam je bilo dobro. Nikad nismo postali „Titovi omladinci“! Raspala se i država i sustav u kojem smo živjeli pa smo osuđeni valjda zauvijek ostati „Titovi pioniri“!
O Novoj godini slavio se „Dan dječje radosti.“ Tako su u onom sustavu zvali taj dan za nas djecu. Mi smo okitili našu malu učionicu trakama koje smo izradili od kolaž-papira. Drugarica učiteljica s nama je pripremila i neki igrokaz. Arhangel je glumio zeca. Osjećao se glupo s nezgrapno napravljenim zečjim ušima od kartona. Tada je došao i tako dugo čekani Djed Mraz. Tako se taj lik tada zvao. Mi smo doma čekali svetog Nikolu, ali su nam roditelji rekli da ga u školi ne spominjemo. Tada mi nije bilo jasno zašto. Tako je u naše malo selo i našu malu školu došao i Djed Mraz. Arhangel je bio razočaran jer je bilo upadljivo vidljivo da je Djed Mraz loše kostimirana žena. A najveće je razočaranje bilo što nije donio – ništa. Nije bilo darova. Vjerovali ili ne. Nije ih bilo. Djed Mraz bez darova. Valjda je to bilo takvo vrijeme. Jugoslavija pred raspadom, divlja inflacija. Ali mi djeca smo bili razočarani. Valjda sam tada prestao vjerovati u Djeda Mraza.
Drugarica učiteljica povremeno bi organizirala nešto što je nazivala izletom. Izlet u njenom poimanju bio je da nas pusti da se igramo pored spomenika NOB-u. do tamo je trebalo pješačiti. Drugarici učiteljici nije bilo važno što je na pet metara od spomenika bila cesta, a pedesetak metara dalje željeznica. I što smo cijelo vrijeme bili na suncu jer na tom mjestu nije nigdje bilo hlada. Ali to je bila naša drugarica učiteljica.
U trećem smo razredu primili prvu svetu Pričest. Crkva je bila okićena u bijelo, a roditelji razgaljenih lica. Traumatično je bilo biti u odijelima koja se nije smjelo cijeli dan zaprljati. Ali bila nam je fora primiti hostiju i piti iz kaleža dok nas cijela crkva promatra. Osjećali smo se važni. I da, dobili smo darove.
Post je objavljen 19.03.2011. u 23:51 sati.