Povodom havarije u japanskoj nuklearnoj elektrani – kakva je hrvatska sigurnost?
U godini kad obilježavamo 25 godina od Černobilske nuklerne tragedije svjedoci smo da se povijest ponovila. Zbog snažnog potresa koji je jučer potresao Japan i ostavio pola zemlje bez električne energije, danas je eksplodirao reaktor u atomskoj centrali najbližoj epicentru dok su ostale japanske nuklearke obustavile rad i pokušavaju obuzdati curenje radijacije u okoliš. S kojim uspjehom pokazat će naredni dani.
Posljedice u gusto naseljenom Japanu su još nepoznate, ali se nažalost mogu predvidjeti. O tome nas uči Černobilska tragedija koja se dogodila u Ukrajini prije 25 godina. Tisuće ljudi je raseljeno u ostale dijelove Ukrajine i svijeta, a generacije djece rođene nakon havarije pate od raznih malformacija uzrokovanih radijacijom. Golema područja oko elektrane su zabranjena zona za svaku vrst ljudske aktivnosti pa i poljoprivrede iako je to „zemlja černozjoma“, najplodnije zemlje na svijetu. Tako će biti narednih nekoliko stotina godina.
Hrvatska se nalazi u neposrednoj blizini 2 nuklearne elektrane – u Krškom udaljene 38 km od Zagreba i Paksa koji je 90 km udaljen od Osijeka. Obje nuklearke su starije od 30 godina što povećava mogućnost ispuštanja radioaktivnih materija u okoliš uslijed kavara i dotrajalih instalacija.
Postavljamo pitanje: kakva je sigurnost hrvatskih građana u slučaju havarije u bilo kojoj od spomenutih elektrana? Da li Vlada ima u pripremi bilo kakav plan postupanja i spašavanja? Koliko su građani Hrvatske upoznati s pravilima postupanja u slučaju nuklearne opasnosti?
Stariji građani koji su u socijalističkim školama slušali predvojničku obuku možda se još sjećaju nekih pravila iz ABH zaštite, ali danas postoje čitave generacije koje o tome nisu nikad čule ništa, i ne zanju ništa. Može se dogoditi da u slučaju npr. eksplozije reaktora u Krškom ljudi masovno sjednu u svoje aute i počnu bježati glavnom bez obzira jer to je prirodni čovjekov poriv u životnoj opasnosti. I učinili bi najgoru moguću stvar jer bi se tek tada izložili radijaciji. Koliko ljudi u Hrvatskoj danas zna da u slučaju nuklearne havarije moraju ostati zatvoreni u kućama, da moraju imati zalihe nekontaminirane pitke vode (u bocama) i zalihe hrane u konzervama i da tako zabarikadirani u svojim domovima moraju čekati ekipu za dekontaminaciju? Vrlo malo! A SVI bi morali znati bi te jednostavne stbari.
Da li Grad Zagreb i Vlada RH imaju predviđenu mogućnost potresa u seizmički nestabilnom Zagrebu i što se može dogoditi, osim razrušenih kuća, s radioaktivnim skladištem smještenim u stambenoj zoni Šalate u Institutu Ruđer Bošković?
Koliko je nama poznato, nemaju! A trebali bi imati. I ne samo to.
U Gradu Zagrebu postoji Ured za upravljanje u hitnim situacijama, a na državnom nivou postoji čitav niz ustanova, zavoda i agencija koje se bave zaštitom od radiokativnog zračenja i nuklearne opasnosti. Svi oni na papiru imaju svoje planove, ali je od njih u praksi malo toga provedivo. Pod praksom mislimo na stanovnike koji ako se dogodi potres ili radioaktivnost uopće ne znaju što, tko, gdje i kako. Svi ljudi znaju jedino da moraju nazvati broj 112 – ali kad se katastrofa dogodi onda telefona i mobitela više nema.
Krajnji je čas da vlasti u Hrvatskoj – od državne do lokalne – shvate da su prirodne i nuklearne katastrofe nepredvidive i da je jedina obrana od njih preventiva i edukacija. U uvjetima klimatskih promjena izvanredna stanja i prirodne katastrofe će biti sve učestalije a hrvatski građani nisu uopće za to pripremljeni. Krajnji je čas da država počne obavljati svoju posao i brinuti o sigurnosti svojih građana.
Za Zelenu listu:
Vlasta Toth, supredsjednica
Post je objavljen 12.03.2011. u 19:11 sati.